Sve je počelo sasvim normalno: jesen, školske klupe, staro društvo, nasmijana nastavnička lica, lakše i teže lekcije, dobre i manje dobre ocjene... I tako nam je proteklo prvo polugodište. Već početkom drugog polugodišta bilo je sve više priče o još uvijek aktuelnom virusu korona. I pošto je uzeo maha, obustavljeno je izvođenje nastave u školama, a počelo je izvođenje nastave na daljinu. U početku mi je bilo malo teško da se snađem u grupama na Viberu i komunikaciji s nastavnicima, ali kako je vrijeme odmicalo sve sam se lakše služila time. Cijelo vrijeme sam bila uzbuđena, svidio mi se novi način učenja. Prvo, zato što su časovi kratko trajali, pa nisam morala mnogo vremena biti fokusirana na jedan predmet. Drugo, jer se radilo manje primjera i zadataka nego u školi, a i zato što sam mogla u bilo koje doba dana gledati časove i usvajati gradivo. Međutim, kako sve ima svoje prednosti i mane, tako ih je imala i nastava na daljinu. Iako mi je bilo drago što časovi kratko traju, ipak je tih nekih dvadesetak minuta nastave dnevno malo da se lekcije detaljno obrade i shvate. Jedna od loših stvari koje je nastava na daljinu sa sobom donijela je i dugotrajno korištenje mobitela za slanje i provjeravanje zadaće. Meni takođe nedostaje kontakt s nastavnicima uživo, novi izazovi i zadaci u školi, i zvono, naročito kad zvoni za kraj časa. Bilo kako bilo, željela bih da se epidemiološka situacija popravi i da u septembru ponovo sjednem u školsku klupu, a da se više ne ponovi učenje na daljinu.
