Prilike koje dobivamo svaki dan i ne usuđujemo se da uzmemo samo zato jer mislimo da su prevelike i nedostižne su zapravo najlakši načini prolaska kroz život. Teško je i prilagoditi se na nešto novo tako brzo i naglo, ali mislim da čovjek može da se prilagodi svemu humanom. Teško je, ali ne i nemoguće... Mislim da način na koji sam vidjela svijet za vrijeme izolacije nije bio puno drugačiji od onog kako ga inaće vidim, iako, pokušavala sam da suosjećam sa ljudima koji su u puno lošijoj poziciji u ovim vremenima, a ne žale se jer nemaju vremena od sve nesreće koja ih polako pogađa. Naravno, nisam ni uvijek uspjevala u tome da budem zahvalna i da poštujem ovu laku situaciju koju neki nazivaju teškom, ali nije ni to nešto što je neviđeno ili neočekivano jer dok ne vidiš najgore, ono što tada proživljavaš i teško je biće ti najgore, tako da, opraštam sebi i za neke izjave koje se nisu mogle zaustaviti, a i razmišljanja bez ikakve poente. S obzirom na ljude koji vide ovo deset puta gore jer i osjećaju to na isti način, neću tražiti svemu ovome zamjerku, ako se po koja i propusti, to je samo zato što sam pokušavala biti iskrena gdje sam morala. Škola kao škola, ne možeš od nje očekivati nemoguće. Možeš očekivati ono što uvijek i dobivaš, ali nekad se mi, kao osobe koje ne znaju nikada koliko loše stvari mogu postati dobre, nadamo nečemu nemogućem ili previše dobrom i ne možete kriviti nikoga za očekivanje i željenje nečega nedostižnog. Ovaj put, nisam očekivala ništa iznad dometa i sretna sam jer nisam. Ne kažem da je iskustvo bilo loše. Bilo je nešto što se moglo očekivati, pa je onda i ovo što sam rekla besmisleno, ali htjela sam spomenuti. Ne mogu reći da je bilo dobro, ni loše. Bilo je drugačije, na trenutke interesantno, na trenutke ne, ali opet, pričamo o školi tako da je sasvim u redu da se na trenutke i izgubite i ne znate zašto i gdje. Kao što sam rekla, neću pričati o tome kako su mi nedostajali izlasci sa prijatelljima i slično. Pričaću o tome kako sam se odmorila, o tome kako mi se ovo učinilo kao udisaj svježeg zraka. Učinilo mi se ovakvim jer nisam ništa gubila, bila sam zaštićena, a možda me je i sreća sustigla i zato i pričam o dobrom. Neviđanje onih koje voliš par mjeseci čini se depresivno, ali može poslužiti i kao odmor od nečega što nisi ni znao da trebaš. Gledanje praznih ulica i Sunca za kojeg te sada stvarno i nije briga jer ti ne može poslužiti isto zvuči depresivno, ali isto, zvuči nekako - neočekivano? Jedino što je bilo potrebno u svemu ovome jeste razumijevanje i suosjećanje, što su sve stvari koje se ne mogu kupiti i koje se dobivaju sporo i polako svaki dan. Što se tiče škole opet, nije bilo savršeno, ali svejedno ta nesavršenost je ono za šta bi upravo i trebali biti zahvalni. Činjenica da u svemu ovome smo i u mogućnosti da nam bude pružena edukacija je vrijedna spomena. Činjenica da postoji cijeli svijet kog je dovoljno briga da nam da tu edukaciju je malo... previše jer su to i dužni raditi, ali svejedno mi se sviđa ovaj način razmišljanja – sve loše pretvara u dobro. Kao osoba koja je završila samo osnovnu školu bez mature, ekskurzije mogu vam reći da mi nije krivo jer su neki završili srednju školu bez svega toga, neki su ''mogli'' ići, ali nisu mogli, ali krivo mi je. Užasno mi je krivo. Onda želim uraditi nešto. Nešto kako bih spriječila sve ovo, ali ne znam šta. Kada bih mogla uraditi nešto, bih, ali ne mogu tako da ću ostati na ovome da mi nije krivo. Nove stvari koje su došle s ovim su slične starim i ne bih ih čak ni nazvala izazovom, nego lošim pokušajem nečeg težeg. Uživala sam u tome što sam bila sama, nekad sam proklinjala to. Drago mi je što nisam sebi dozvolila da se žalim na bilo šta i znam da vjerovatno zvuči smiješno što stalno govorim o zahvalnosti, ali nekako, mislim da je bilo previše tuge i iskrene žalosti od ljudi koji bi zapravo i trebali žaliti da bih ja kao neko ko nije izgubio ništa, žalila. Zaista je šutnja jedino što sam mogla uraditi, a da bude dobro. Dobro što je proizašlo iz ovog jeste iskustvo situacije koja je bila najneobičnija do sad za nekog ko ima samo petnaest godina. Iskustvo ili priče koje nikad ne završavaju, koje ću pričati nekome kasnije. Pričaću o ovome jer je utjecalo i ostavilo nešto. Pričaću o onim dobrim i smiješnim stvarima kao i u svakoj priči. Pričaću kako nije bilo ništa što nismo uspjeli prebroditi zajedno, zato se i sada, dok traje ovo držim toga kao da samo dobro postoji. Ustajanje ujutro, pisanje lekcija iz kreveta i pričanje s prijateljima više nego ikada i jesu dorbi materijali za priče. A i nekako, sve mi više i nedostaje, i prijatelji, i porodica, šetanje punim ulicama i zrak. Možda sada budem više cijenila. Zamarati se životom koji je kao pokvaren semafor – možete ga porediti sa čim god želite, za mene je pokvaren semafor – nepredvidiv i onda kada mislite da ne može gore... Nemojte to misliti. Svako kome nedostaje ljeto, najbolji drug ili užurbani način života, neka shvati ovo kao da sam ga ja preklinjala da nešto promjeni i evo, on to sada mijenja. Nekad se dam u razmišljanja da je ovo kazna za nešto što smo svjesno ili nesvjesno uradili. Svjesno, definitvno. Previše loših stvari radimo svjesno da bi bili kažnjeni za one koje radimo nesvjesno. Ako je kazna, u zatvoru ste, a kada čovjek učini nešto jako loše može završiti u ćeliji ili mu mogu presuditi smrtnu kaznu, a znamo za šta se svi mole. Zato je zahvalnost nešto što je smatrano kao osobina ljudi koji su dobri i kojima je stalo, a ovdje nema nevinih – možda onih manje krivih, ali ne i nevinih. Kako će vremena ići, pričat će se o nevjerovatnoj hrabrosti hrabih i čudesnih ljudi koji su tako dobro podnijeli oduzimanje slobode kao njihovo osnovno pravo, a nadam se da ću u tom dijelu priče, naći se i ja, samo da gledam, ne bih ništa rekla. Bit će tu i ljudi koji slijede svoju vlastitu putanju i nose iskru iskrenosti i smirenosti u sebi, kroz vrijeme. I njih bih gledala, doduše sa malo većim in iskrenijim osmijehom. Svaka generacija će imati soju krizu, svoje kraljeve, šaljivđije, prenosnike pisama i svaka kriza će biti najteža. Život se može živjeti na sto načina jer je u svakom slučaju život. Ovaj način života možda jeste za neke težak, ali je i dalje normalan. Možda nakon ove tišine pred oluju, oluje neće ni biti, a možda sam samo slijepi optimista. Ono što znam jeste da nakon ove tišine i mira, potencijalne oluje, bit će vam vraćeno i vaše isčekivanje nečega, pa gledanje kako odlazi, pa isčekivanja nečeg novog.
