Srijeda, 13. mart 2020. godine će ostati urezana u mom sjećanju kao dan koji je promijenio moje djetinjstvo. Dan kada se moj život, i život svih ljudi na planeti Zemlji promijenio. Dan kada su sve škole prestale sa radom i djeca širom planete ostala u svojim domovima. Sve se okrenulo, neizvjesnost je pokucala na vrata naših škola i naših domova. Kako nastaviti dalje? Zašto se baš nama ovo dešava? Hoćemo li uspjeti preživjeti i šta će biti sutra, pitamo se, mi svjedoci ovih naglih promjena? Bezbroj pitanja, a niti jedan pravi odgovor. Ovo što nam se desilo bilo je nezamislivo i neočekivano. Nešto nevidljivo i nepoznato odjednom se uvuklo u naše živote. Ali, čovjek je biće koje spozna svoju snagu tek kada ga zadesi neka nesreća. Ovoga puta čovječanstvo nije dozvolilo da nas obuzmu strah i panika. Život se nastavio dalje bez obzira na teškoće koje su nas zadesile. Život nas je stavio na iskušenje i donio radikalne promjene u roku par dana. Neki su ostali bez svojih najmilijih, neki bez posla, a mi djeca ostali smo bez nastave i naših školskih klupa. A onda jedna vijest obradovala je učenike širom svijeta. Obradovala je mene i moje drugare. Počinje nastava! Nešto lijepo se ipak u ovom mraku dešava. Nije bilo važno kako će funkcionisati, na koji način će se organizovati, niti je bilo važno kako će se zvati, samo je bilo važno da se nastava ponovo uspostavi. Radost koja je taj dan vladala u mom domu i domu svih učenika je neopisiva. Neki moji drugari nisu ni bili svjesni koliko vole školu dok se ovako nešto nije desilo. Komunikacija je sa školom je napokon uspostavljena, a mi djeca smo sa radošću se odmah uključili u nastavu.
Mnogi nastavnici i učenici zbog nedostatka informatičke pismenosti, u početku nisu pozitivno gledali na online nastavu, jer su preko noći morali da se edukuju za novi oblik nastave. Po prvi puta u historiji škola je došla svakom djetetu u kuću. Svi smo se počeli snalaziti onako kako je to bilo nekome najlakše i najjednostavnije. Ja sam imala računar i telefon, tako da mi je sve to olakšalo da se brzo prilagodim novom načinu učenja. Moje poznavanje rada na računaru nije baš bilo nešto veliko, ali mi je u mnogim stvarima pomogla moja mama, pa sam u veoma kratkom vremenu usvojila nova znanja iz informatike. U početku svi smo pravili početničke greške, ne samo mi djeca već i neki nastavnici. Bilo je tu i smiješnih događaja i komentara kako od učenika tako i od nastavnika. Svi smo na neki način željeli da što opuštenije pristupimo novom načinu učenja. Nije bilo nikakvih priprema, pa se tako nešto moglo i očekivati, ali nikome se nije ni zamjerilo. Prilagodili smo se novonastaloj situaciji. Nastavnici su nas bodrili i bili nam potpora. Pojedinim učenicima, a posebno onim mlađim, nedostajao je klasičan oblik učenja i direktna komunikacija sa nastavnicima. Susret sa učiteljem ili nastavnikom i komunikacija licem u lice jeste puno efikasnija i ne može se porediti sa online nastavom i sa onim što se odigrava u učionici. Ja lično brzo sam se prilagodila. Za mene je ovo bilo jedno sasvim novo iskustvo. Prihvatila sam ozbiljno svaki vid učestovanja u nastavi. Iako smo svi bili nespremni za ovakvu situaciju, online nastava u mojoj školi je od samog početka izuzetno dobro organizovana.
Moj školski čas u online nastavi počinjao je od 08,00 sati i trajao do 13,00, ali tu je bila svakodnevna zadaća koju sam ponekad radila i do dvanaest uvečer. Možda je bilo i previše zadaće od pojedinih nastavnika, kojima nisu svi učenici mogli odgovoriti na vrijeme, ali ja sam se trudila da sve obaveze uradim u zadatom roku. Nije mi bilo teško i jednostavno sam se navikla. Moja škola je u početku nastavu organizovala putem e-mail pošte i vibera. Nakon mjesec dana prešli na classroom i od tada je lično meni bilo mnogo lakše pratiti zadatke. Nisam više morala da brinem da li će neki zadaci da budu izbrisani, da li ću propustiti poziv nastavnika, da li će nastavnik otvoriti moj e-mail ili ne. Na classroomu pri postavljanju zadatka od strane nastavnika, odmah je bilo označeno vrijeme i rok izrade istog. Tako da kada ja uradim i pošaljem urađenu zadaću ili test, isti bi bio evidentiran kao završen. Bilo je lakše za pratiti šta je od zadataka završeno a šta je ostalo za uraditi. Nedostajala je i meni škola, druženje sa mojim drugarima i nastavnicima. Ali online nastava mi je ispunila tu prazninu tako da mi je zabrana izlaska iz kuće mlađima od 18 godina bila lakše prihvatljiva. Bilo je dana kada nisam uopšte razmišljala o toj zabrani. Online nastava je za mene, a mislim i većinu mojih drugara i nastavnika, pozitivno novo iskustvo. Mislim da je online nastava koncept koji može da prenese znanje i doprinese razvoju svakog djeteta, mada bi trebalo da se škole više uključe oko nabavke adekvatne opreme za svoje učenike. To se može lako i jednostavno uraditi. Jedan od načina jeste da svaka škola sklopi ugovor sa nekom firmom koja se bavi prodajom kvalitetnih računara, te da se omogući učenicima kupovina istih na rate i uz određene popuste. Svakako bi to doprinijelo usavršavanju ovakvog vida nastave a i kvalitetne edukacije kako nastavnika tako i nas učenika.
Voljela bih kada bi sve škole u našoj zemlji tokom zime, dva ili tri mjeseca, imali samo online nastavu. Time bi usavršili već stećene navike i iskustva online nastave, a sa druge strane to bi bilo i ekonomski opravdano za škole i roditelje. Škole ne bi imale velike troškove za grijanje, a djeca bi bila na neki način manje izložena hladnoći i prehladama. Naravno za sve mora postojati dobra volja, ali mislim da bi definitivno o ovome trebalo da razmišljaju kako roditelji tako i nastavnici. Možda će mo mi mlađe generacije se u budućnosti više susretati sa ovakvim ili sličnim problemima, pa zašto onda ne usavršiti ovakav vid nastave. Ja sam svjesna da nakon ovoga ništa više neće biti isto, pa čak ni naša škola. Možda je to i dobro. Sada smo zajedno sa nastavnicima i našim roditeljima naučili kako pobijediti nešto nevidljivo. Kako nastaviti boriti se onim što mi djeca možemo. A mi djeca – učenici to možemo samo učenjem. Sada smo vidjeli da bez obzira na sve prepreke koje su nas zadesile, strah i neizvijesnost ipak smo uspjeli pobijediti. Završili smo školsku godinu učeći, i naučili više nego što je trebalo. Naučili smo novi sistem održavanja nastave, naučili smo komunicirati na savremeniji način i sa svojim vršnjacima i sa nastavnicima. Naučili smo istraživati i samostalno se edukovati. Online nastava je zajedno sa nama iz ovoga izašla kao pobjednik i voljela bih da se ista nastavi održavati bar u zimskom periodu školske godine. Bilo bi mi žao da potpuno zanemarimo ovakav vid održavanja nastave, jer ukoliko sada ne usvojimo nešto novo u našem obrazovanju, mislim da će mo zauvijek ostati osakaćeni. Ukoliko što prije, mi učenici, budemo usvojili ovakav vid komuniciranja i učenja, to će mo sutra biti spremniji za neka nova iskustva i dostignuća. Korištenjem savremene tehnologije i raspolaganjem obiljem informacija koje su nam ponuđene ne samo u udžbenicima već i na internetu, samostalno učenje i istraživanje mogu imati samo pozitivnog efekta na nas učenike, razvijati našu sposobnost učenja, motivaciju, snalažljivost i kreativnost.
Zato sam mišljenja da u svim školama u Bosni i Hercegovini treba uvesti kombinovanu nastavu, a to je da jedan dio školske godine obavezno se održava putem online nastave. Jer ono što smo sada naučili i sa čime smo pobijedili, ne smijemo tek tako zanemariti i zaboraviti. Ako budemo usavršili ovo što smo sada naučili, sutra će mo samo biti spremniji, jači i bolji.