Kada se osvrnem na prethodna tri mjeseca, pomislim na to kako ni u najluđim snovima nisam mogla da zamislim šta će se sve desiti.
Na početku godine, mislila sam kako će ova godina biti najbolja godina u mom životu. Kao učenica završnog razreda, nadala sam se da ću kraj škole dočekati u školskoj klupi, da ću imati nezaboravnu maturu sa prijateljima. Ali su moja nadanja propala pojavom korona virusa u martu.
18.3. počela je online nastava za koju sam mislila da će trajati svega par dana. Bilo je to nešto novo za nastavnike i za nas, učenike. Prvi dani online nastave bili su ispunjeni strahom, čuđenjem, te nekom nadom. Nadom da ću se uskoro vratiti u školu. Pitanje koje sam si stalna ponavljala je bilo to kako ću izdržati da ne vidim prijatelje i porodicu duži vremenski period. Morala sam se priviknuti na život u četiri zida narednih dana. Odlazak u učionicu zamijenila je Zoom nastava. Aplikacija Zoom za koju nisam znala ni da postoji dok nam nisu rekli da će se putem te aplikacije odvijati nastava. Kako je ovo čudno, zar ne? Do prije par dana bili smo u mogućnosti da idemo u školu, da viđamo prijatelje, a sada smo bili vezani za računare i mobitele i za radni sto koji nam je itekako dosadio.
Naravno, svi uspjesi koji smo postigli tokom online nastave ne bi bili ostvareni bez nastavnika, koji su nam itekako pomogli u svakoj, kako se nama učenicima činilo, bezizlaznoj situaciji.
Sloboda. Shvatamo joj značenje tek kada je izgubimo. Odjednom nam postane važan taj cvrkut ptica kada se probudimo, zrake sunca na prozoru...
2020. godina je definitivno jedna od onih godina kojih ćemo se nerado sjećati. Mnogima će ostati u lošem sjećanju, ali i u onom najgorem možemo naći nešto dobro samo ako se usudimo potražiti.