Moje iskustvo sa online nastavom može se podijeliti u više segmenata koji traže pojašnjenje.
Žao mi je što nisam našla vremena da esej napišem dok je trajala online nastava, dok su dojmovi bili jasni, sad se pomalo gube, ali ću ih pokušati oživjeti.
Ova školska godina za mene je počela neuobičajeno. Dobila sam novu generaciju učenika, sedam odjeljenja prvih razreda i dva stara odjeljenja maturanata. Praksa mi je da učenicima prvog razreda na početku godine iznesem jasna pravila kojih ćemo se pridržavati i oni i ja. U prvom razredu budem malo ozbiljnija, strožija dok ne nauče da se pravila moraju poštovati. Kasnije, tokom preostala tri razreda, lagano opuštam atmosferu i na kraju se rastajemo sa puno emocija, više kao prijatelji jer se za četiri godine zaista zbližimo. U početku mi ih bude nekad žao jer izgledaju uplašeno, ali istrajem jer znam da je to za njihovo dobro i za obostranu korist jer, jednom kad usvoje pravila, oni ih poštuju bez obzira koliko atmosfera bude opuštena i prijateljska. Međutim, ova generacija me je iznenadila jer su se od samog početka ponašali kao da su treći razred, opušteno-nije da nisu poštovali pravila, ali su imali previše familijaran odnos prema meni. Trudila sam se da ih „kanališem“, prilagodim ponašanje da kasnije ne bi bilo problema, ali to je išlo poprilično teško . Ovo je prva generacija koja je već na prvom polugodištu kalkulisala ocjenama, tražila bod više itd. što je iznenađujuće za prvačiće, bar prema mom iskustvu.
Drugi događaj koji je rad u ovoj školskoj godini „izbacio iz kolosijeka“ desio se 2. marta kada nam je umrla maturantica. Naizgled zdrava, prelijepa i odgojena djevojka, u roku od 10 dana se razboljela i umrla. To je atmosferu u školi dosta promijenilo, a već se i šuškalo o korona virusu. A onda, kao grom iz vedra neba, došao je prekid nastave. Još se nismo oporavili od navedenih šokantnih situacija, stiglo je uputsvo za realizaciju online nastave, tzv. rad od kuće, rad na daljinu. Meni ovo zadnje najbolje opisuje ovaj vid nastave jer nas je udaljio od učenika što je za mene bio najveći problem. Potpuno nespremni u svakom pogledu, morali smo se što brže i bolje snaći. Djecu koju sam pokušavala „ukrotiti“ potpuno sam izgubila iz vida. Moja elektronska pismenost ili digitalna kompetencija nije bila baš na zavidnom nivou, ali nisam bila ni nepismena. Olašavajuća okolnost je bila ta što smo nastavu počeli realizirati slanjem mailova. Za mene je bio popriličan izazov na koji nisam znala baš odmah odgovoriti, kako realzirati nastavnu jedinicu, a da bude prihvatljivo učenicima, da ja budem zadovoljna njome i da zadovoljim osnovne ciljeve nastave. Osjećala sam se kao da čas držim u praznoj učionici, trudim se sve objasniti, ali nema povratne informacije. Nema pogleda učenika koji su za mene najmjerodavniji, u kojima čitam sve-da li im je dosadno pa moram mijenjati nešto “u hodu“ da ih zainteresujem, da li ne razumiju, pa dati dodatno objašnjenje, da li su umorni jer im je ovo 7. čas pa malo relaksirati atmosferu i smanjiti obim informacija. Nedostajalo mi je sve to da bih znala osmisliti lekciju. Onda sam napravila taktičku pauzu, pa sam im dala zadatak da napišu pismenu vježbu o temi “Život za vrijeme korone“. Dobila sam oko 180 mailova i iznenadila se koliko je učenicima dobro došla ova tema da iznesu svoja osjećanja. Bilo je i suza dok sam čitala neke radove i smijeha dok sam čitala druge. Bilo mi je fascinantno koliko su djeca iskrena i koliko imaju potrebu da sa nekim podijele šta osjećaju. Bilo mi je žao kad sam shvatila koliko su uplašeni i zbunjeni zbog opasnosti od korona virusa. Zadivilo me koliko djeca ozbiljno shvataju i poštuju zabranu kretanja, a koliko im to teško pada, koliko se brinu za svoju porodicu. Pročitala sam pažljivo svaki mail i na svaki odgovorila, fokusirajući se više na to da ih ohrabrim, utješim i podržim, nego na analizu stila, pravopisa, kompozicije. Pokušala sam paralelno učiti, digitalno se opismeniti, nalazila nove načine da osmislim lekcije, da rasteretim učenike jer su imali puno predmeta i puno zadaća. Onda je kao pravo osvježenje direktor predložio da se organizira bar nešto povodom Dana škole, koji je bio 13. 5. Ranije smo već počeli pripreme i imali smo neke ideje. Formirala sam viber grupu sa učenicima koji su htjeli sudjelovati. Iznenadilo me je i obradovalo koliko su učenici jedva dočekali ovu inicijativu i koliko su vrijedno i ozbiljno radili na pripremi priredbe. Djeca su se snimala kod kuće i slala mi snimke. Nevjerovatna je bila njihova želja i strpljenje da se snimaju koliko god puta je potrebno, sve dok ja ne kažem da je dobro i da je to konačna verzija. Nismo imali vremena misliti na koronu i izolaciju. Razapeti između slanja lekcija i zadataka i pregledanje istih (ja )i praćenja online nastave i slanja zadaća iz svih predmeta (učenici), snimanja, dogovaranja putem viber grupe, nismo imali vremena pratiti broj novozaraženih. Koliko je samo pozitivne energije i lijepih emocija bilo u tim dopisivanjima, šale, slanja neuspjelih snimaka kojima smo se smijali. To je najljepša stvar koja mi se, a mislim i mojim učenicima, desila za vrijeme ovog načina rada. Ne može se riječima opisati uzubuđenje koje smo osjećali dok smo čekali objavljivanje snimka priredbe na web stranici Škole i ponosa kada smo vidjeli reakcije uprave, profesora, roditelja i učenika. Priredba je imala voditelja, plesnu tačku (kombinacija nekoliko koreografija), solo pjesmu u pratnji gitare, recitaciju i skeč koji smo realizirali putem telefonskih poziva, a za koji sam tekst napisala ja. U okviru programa bio je i video koji su za umrlu maturanticu snimili učenici njenog odjeljenja. Zaista sam ponosna na učenike, kolegicu koja je također učestvovala u pripremi programa, svog sina koji je učenik naše škole, ali je dobar poznavalac rada na računaru, pa je on montirao cjelokupni program. Radost i ponos su bili još veći kada smo dobili poziv od novinarke televizije Nova BiH, koja je pogledala video i željela snimiti prilog o nama. Došla je ekipa, snimila prilog i objavila ga u Centralnom dnevniku Nove BiH. Mogu reći da mi je to jedan od dražih uspjeha u karijeri prosvjetnog radnika. Ponovo sam se uvjerila da imamo divnu djecu. Još jedna pozitivna stvar koja je proizašla iz online nastave je to što se nekolicina učenika pokazala u potpuno novom svjetlu. Desetak njih (maturanata) koji su na časovima bili tihi i neaktivni, pokazali su se kao izuzetno vrijedni, odgovorni i aktivni u online nastavi. Prvi su slali zadatke, čak i one za koje sam naglasila da ne treba da šalju, istraživali su i trudili se. To će mi itekako pomoći da se ubuduće više posvetim takvim učenicima i da ih ohrabrim da pokažu šta znaju i u redovnoj nastavi jer su mi napisali da se u redovnoj nastavi boje reakcije ostalih učenika i da su zato neaktivni. Pored svijetlih primjera, moram pisati i o onome što mi se učinilo manje lijepim. Naravno da sam, pogotovo kad je lektira u pitanju, mogla prepoznati svaki rad koji je učenik sam uradio, koristeći izvore i literaturu, ali isto tako bio je i ogroman broj radova koji su čisto preuzimanje sadržaja sa interneta. To se dešava i u redovnoj nastavi-dakle, tu nema razlike. Moram spomenuti i učenika koji je za pismenu zadaću poslao rad napisan u ženskom rodu. Dakle, nije se potrudio ni da ga prevede u muški rod da bi bilo manje očito, ali to me od njega uopće nije iznenadilo. To isto bi bio u stanju napraviti i u redovnoj nastavi. Moja deviza za vrijeme izolacije bila je da je najvažnije sačuvati psihičko zdravlje učenika, a da se gradivo može nadoknaditi. Mislim da je najveća greška za vrijeme online nastave bila odluka Ministarstva da svi učenici moraju uspješno završiti razred i da ne smiju imati nižu ocjenu od one sa polugodišta, posebno zato što je ta informacija, čini mi se, prije došla do učenika nego do profesora i to je poljuljalo cijeli sistem, mada mislim da šteta nije tolika da se ne može popraviti u narednoj godini za učenike nezavrših razreda. Vraćam se opet prvačićima koji su bez imalo ustručavanja pisali nama profesorima da su im potrebna „samo“ 3 boda (npr)da bi postigli odličan uspjeh(npr). Maturanti to nisu radili i to je ono što me zbunjuje kod nove generacije i čemu ću posvetiti pažnju kad se vratimo u školske klupe.
Nerado, ali moram napisati da mi je online nastava mnogo rekla i o nama prosvjetnim radnicima. Iznenađujuće, ali puno bolje sam svoje kolege upoznala u toku ovog vida nastave, čak sam sa nekima više komunicirala putem viber grupa. Žao mi je(ne znam da li je lijepo što ću ovo napisati i hoću li zbog toga naići na osudu, ali moram napisati) što je online nastava za neke profesore poslužila kao takmičenje ko će više, ko će bolje. Hvalili su se time koliko gradiva šalju učenicima, koje sve oblike provjere znanja koriste, koliko učenici zadataka moraju uraditi itd. Nije mi samo jasno kome su se htjeli dokazati i jesu li ikada pomislili kako je djeci sa druge strane ekrana – koliko ih je koji nemaju dobar mobitel, laptop, dobar internet, koji imaju problematične porodične odnose, koliko su uplašeni, koliko ih živi na selu pa imaju i druge obaveze, kako na njih utiče što moraju biti zatvoreni u stanu, a da im nije jasno u potpunosti zbog čega itd. Sa druge strane, znam da je bilo i onih koji nisu gotovo ništa radili, ni slali učenicima lekcije, ali ne želim o njima pisati jer to nije moj problem već problem nadležnih institucija kojima smo morali slati silne izvještaje za koje iskreno ne znam koja im je bila svrha. Znam da sam se trudila da djeci olakšam ovaj teški period, slala sam im lekcije sa osnovnim podacima, reduciran broj zadataka da bi imali prostora za stručne predmete. Znam i da mi se dioptrija povećala i da molim Boga da ne bude istina ono što se šuška da bismo i u septembru mogli nastaviti online nastavu. Ne želim to, želim djecu u učionici i njihove poglede koji mi sve govore. Oni su ti zbog kojih volim svoj posao. Ako nisam sa njima, ako me ne mogu oraspoložiti, naljutiti, nasmijati, iznenaditi, onda to nije posao prosvjetnog radnika, bar za mene. Učenici su, ipak, najvažniji.
P. S.
Na stranici Medicinske škole Zenica možete pogledati našu online priredbu. Ako imate želju i prostor i ako se uklapa u koncept vaše stranice, video možete i objaviti da ga i drugi vide.