Sve je počelo prelijepog martovskog jutra. Kroz tanjušne grane mirisnog jorgovana kidale su se niti krezavog sunca probijajući kroz stakla moje sobe. Ispijajući posljednje kapi čaja, sasvim sam slučajno sa TV prijemnika čula udarnu vijest “Korona virus hara svijetom”. Od straha sam sažvakala suhu koricu hljeba. Već se neka nervoza hladno uvukla pod moju kožu, ali su je iznenadno ugušile riječi moga brata: “Ma dalego je Kina. Neće korona naći put do nas! A iako dođe zaobiće je, mala je Bosna.” Preda mnom su se nizali teški dani. Lomila sam korake sitne od kuće do škole. Sve je bilo isto, samo je vrijeme dobilo drugu boju. Razboljelo se. I onda kada je u meni umrla nada, udario je grom iz vedra neba. Čupave mikroskopske loptice okitile su i ulice moga grada. Broj oboljelih od Korona virusa je rastao iz dana u dan. Putevi koji su vodili do srca grada pretvorili su se u pustinju sa ponegdje nekom oazom. Ali tek je onda uslijedilo ono najgore. Moj drugi dom mi je pred nosom zalupio vrata. I kao da sam čula posljednje otkucaje ranjenog srca. Zemlja se za mene nije više okretala. Više nisam hodala njenim prostranstvima. Postala sam tačka na kraju rečenice. Nismo išli u školu do daljnjeg. “Dragi moj Bože, zar ću ostati nepismena?” – uporno sam ponavljala, dok su moje ledene suze topile jake sunčeve zrake. Na svu sreću, tu su bili oni, dragi moji profesori i profesorice koji su za samo nekoliko dana napravili solidnu platformu, aktivirali Viber i Messenger grupe. Za tako kratko vrijeme online nastava se prikrala u naše domove, duboko je u zemlji zakopala klasičnu nastavu i nastavila krčiti staze kao vladarica svih nas. Na bukovom tamnoputom stolu stršila je nakošena hrpa knjiga, a ispod nje su na sve strane izvirivali požutjeli listovi hartije. Sjedila sam na tvrdoj drvenoj stolici, a preda mnom su se kroz zamagljena stakla prozora lomile daleke gore i svaka je krila po jednu tajnu, a plavo nebo iznad sa svojih tamnih krila otresalo je mnoga pitanja, koja su nekim čudom zalutala u mojoj glavi: “Čime da zamijenim svoju učionicu? Da li ću uspjeti naučiti sve predmete? Koje metode za učenje da koristim? Hoću li znati uraditi zadaću? Da li ću uspjeti dobro uraditi test ili kontrolni rad? Da li ću imati dovoljno vremena za sve to? Kako ću odgovarati? Da li će moje ocjene biti realne? Da li će moji ostali drugovi biti realni? Da li će profesori imati milosti ako me električna energija izda? Kako će moji prijatelji koji nemaju računare, laptope? Da li im kako mogu pomoći? Da li da nastavim pripreme oko takmičenja? Da li će ih uopšte biti? Šta će biti sa volonterizmom? Da li ću uspjeti završiti svoju četvrtu knjigu? Šta će biti sa mojim slikama i crtežima? Da li ću više moći isporučivati narudžbe? Kako ću se ja snaći u ovom horor filmu?” Pitanja su poput vode u rijeci sve više nadolazila. Imala sam dva izbora ili da sagradim branu ili da dignem ruke od svega i pustim da me voda poplavi. Odlučila sam da zasučem rukave i izbacim jedno po jedno pitanje iz glave, kako bih napravila mjesta za bujicu znanja, koja je svakim danom sve više nadolazila.
Već sljedećeg dana, svoju kuhinju sam pretvorila u pravu malu učionicu. Veliki bukovi stol i stolice zamijenili su mnoštvo učeničkih klupa. Jedina razlika je bila u tome što moj stol više nije imao ogrebotine, švrljotine, pa pauze nisam koristila na brisanje stola gumicom kao što bih to ranije radila u školi. Mogli smo sjediti gdje hoćemo, pa sam i dalje ostala u svojoj prvoj klupi. Umjesto zelene table, sada sam šarenom pamučnom krpicom brisala ekran laptopa. Svi smo se prije žalili kako ne vidimo pročitati, jer je tabla bila mokra. Sad smo mogli dobro vidjeti slova, ali su nas očne jabučice pekle nakon dužeg sjedenja za laptopom. Prije smo jedva čekali da se tabla osuši, a sada smo se jedva rastavljali od prelijepog pejzaža na kojem bismo odmarali oči. Bila sam prva smjena, tako da sam online nastavu završavala oko podne. Časovi su trajali oko dvadeset i pet minuta. Umjesto glasnog školskog zvona, poslije kojeg bih se uvijek naježila, sada je kraj mog časa najavljivao umilni proljetni zvuk alarma. Nakon toga sam se vraćala “kući”, u svoje odaje. Tu sam učila sve predmete, crtala, pisala, sročeno u tri riječi živjela u filmu. Bilo mi je mnogo lakše. Ranije bih prelazila pješice po suncu, kiši, mećavi, kilometre i kilometre od kuće do škole, a sada samo nekoliko metra od kuhinje pa do svoje sobe.
Svakog jutra na zidu, u kuhinji, iznad mog stola leprašao je tanki papir, koji je nosio na dlanu moj dan, isplaniran, od zore pa dok sunce posljednji put ne pomiluje zemlju. On je sa sobom donio veliko olakšanje. Ponedjeljkom sam, nakon online nastave, u svojoj sobi rado izučavala posljednje stranice debele historije. Historiju sam još i od osnovne škole puno voljela, samim tim što je ona učiteljica života. Nastojala sam da naučim što više mogu, jer je to bila moja posljednja godina druženja sa njom. Nakon toga je slijedio moj najdraži predmet, hemija. Poslije suhoparne teorije, odmarala sam se radeći zanimljive zadatke, a ponekad bih okušala sreću sa eksperimentima. Nakon svega toga, baš onako kako kiša osvježi ispucalu zemlju, dolazio bi bosanski jezik. Moje misli bi se na tren sklonile sa školskih obaveza i otplivale duž piščeve mašte, a na svakoj stranici knjige prosipala bih more emocija. Do kasno navečer sam ukrašavala svesku iz bosanskog jezika i književnosti. Veliko čudo bi bilo kad bih ponedjeljkom sklopila crvene otečenen kapke bez knjige u rukama. Sljedeći dan, utorak, uvijek bi donio mnigo novih riječi i obogatio moj vokabular iz engleskog jezika. Iako prezirem igrice, uživala sam igrajući one na engleskom jeziku. Poslije toga opuštala sam se uz zadatke iz fizike, nauke koja spaja ljude i prirodu. Dan bih završila čitajući Islamsku vjeronauku i glatke stranice drage knjige, a ujedno sam se pripremala za regionalno takmičenje. Moj najdraži dan je bila srijeda. Kao i obično srijedom sam imala pune ruke posla. Zahvaljujući divnoj profesorici iz biologije, nakon odgledanog videa, samo bih pročitala lekciju i već sam znala većinu toga. Pronašla sam najbolju metodu za učenje ovog predmeta, a ona se sastoji od toga da nakon savladanog gradiva, postavim sebi sva ona pitanja koja mi se jave za vrijeme čitanja i na njih dam kratke odgovore. Moj mozak bi nakon toga rasteretio čas tjelsnog i zdravstvenog odgoja. Dugo sam se opuštala uz lagane vježbice za cijelo tijelo, a nakon toga uradila bih pitanja i uz njih uvijek nešto nacrtala. Dan bih zaokružila najdražom metodom, a to je slika. Nju sam najviše koristila prilikom učenja anatomije i fiziologije čovjeka. Kao produkt mog cjelokupnog učenja nastala je moja skripta sa slikama iz ovog nastavnog predmeta. Četvrtak bi sa sobom donio šarene mape uma, koje su mi mnogo pomogle kod učenja zdravstvene njege, higijene i zdravstvene zaštite. Ove predmete sam učila sa lahkoćom, jer oni imaju posebno mjesto u srcima medicinara. Sljedećeg dana, u moje odaje uselila bi se jedinstvena matematika, koja bi mogla zamijeniti sve predmete zajedno i opet ne bi bilo mjesta za dosadu. Cijeli dan bih provela radeći razne zadatke, posebno one problemske.
Poslije kratkog vikenda, dvije sedmice kasnije, uslijedila bi iznenadna bombardovanja:
“Zadaća iz historije! Test iz hemije! Pismena iz bosanskog! Test iz engleskog! Pismena iz engleskog! Test iz biologije! Test iz higijene! Kontrolni rad iz matematike! Pismena iz matematike! Test iz anatomije! Zadaća iz tjelesnog!? Zadaća iz zdravstvene njege! Seminarski iz historije!” Nakon toga sve granate su se srušile na one koji su gradivo samo ostavljali po strani, a ono se sve više gomilalo. Profesori nisu bili krivi za to. Za sve testove imali smo dovoljno vremena, punih četrdeset i pet minuta. Ali to opet nije bilo isto kao u školi. Pod moje kosti uvukla se neka trema, koja mi na početku nije dala mira. Zahvaljujući javnim izlaganjima na raznim seminarima, treninzima Omladinske banke, sastancima Asocijacije srednjoškolaca u BiH, ta trema se kao kockica leda istopila. Od prvog razreda osnovne škole pa sve do sada nikada nisam prepisivala na testovima, pismenim vježbama, kontrolnim radovima. Nisam dozvoljavala da se u moje srce uvuče ni djelić nepravde prema drugima, iako su mene obarali valovi nepravde od strane drugih. Stajala sam ponosno, čistog obraza i mirne glave. U početku mi je bilo teško prihvatiti prevare drugova i drugarica tokom online nastave. Na kraju sam shvatila da su oni koji su varali profesore tokom online nastave grdno prevarili sami sebe. Kad-tad će njihovo (ne)znanje doći do izražaja. U početku sam imala nekih problema oko Wi-Fi konekcije, laptopa i ostalih potrebnih aplikacija za rad. Nisam od onih koji su previše aktivni na društvenim mrežama. Za samo nekoliko dana u moj dom su se doselile mnoge aplikacije kao što su Viber, Skype, Messenger, Instagram, Zoom… Jedino što sam prije njih imala je bio Facebook. I njega sam deinstalirala nakon priče o strancu, koju je ispričala Adnanova majka. Presudan je bio ova citat: “ Kako se zvao stranac? Mi smo ga jednostavno zvali Televizor. U međuvremenu se oženio. Njegovu suprugu zovemo Kompjuter. Njihovo prvo dijete zovemo Mobitel, a njihovo drugo dijete Facebook.”… Što se tiče takmičenja, ona se na kraju nisu realizovala. Moje srce je preplavila tuga, posebno što se tiče takmičenja iz Islamske vjeronauke, jer sva ostala takmičenja imaju u drugom razredu osim njega. Prosipala sam suze, nisam štedila na tome, ali nisam dala da me to pokosi. Digla sam glavu i krenula naprijed. Prijavljivala sam se na sve moguće literarne i likovne konkurse i uspjela sam. Razvedrilo je pred mojim očima. Ovu školsku godinu sam okončala sa dva prva mjesta i jedno drugo na regionalnom nivou. Iako mi nisu toliko ni bitne diplome, pehari, medalje, ovo mi je došlo kao motivacija kako bih mogla nastaviti dalje. Na taj način sam u sebi oživjela umrtvljeni takmičarski duh. Ostala sam aktivna na polju svoje zajednice zahvaljujući društvenim mrežama. Uhvatila sam vrijeme za čuperak, tako da sam uspjela ne samo napisati nego i ilustrovati svoju četvrtu knjigu po redu Put spoznaje. Ni za vikend nisam odmarala. Ostavila sam vrijeme za svoj talenat, težeći da ga što bolje isklešem. U izolaciji tužno vrijeme je iznjedrilo mnoge moje slike. Nebo iznad mene je bilo tamno, dok sam nanosila tanke slojeve svježih boja na platno. Unijela sam malo proljeća u svoje srce. Mnogo je ljepše kada gledamo samo srcem, bitno je očima nevidljivo. Narudžbe su svakim danom sve više pristizale. Život je nastavio bujati. Više za mene ne postoji riječ nemoguće. Dobro je Nepoleon I rekao: “Riječ nemoguće je iz rječnika ludaka.” Online nastava me je mnogo čemu naučila. Zahvaljujući njoj sagradila sam svoju školu bez materijala, jer sve što je materijalno srušiti će se kad-tad, dok znanje zuvijek ostaje. Jedna životna lekcija je sažvakana. Ovdje je moja misija ispunjena.