Prvi školski čas nakon toliko vremena. Nema zidova oko mene. Nema plavog dnevnika ni osmijeha. Pojaviše se imena i prezimena u čekaonici, a nigdje zvuka kucanja na vrata. Puštam ih u učionicu, klikom umjesto riječima. Uključuju se kamere, mikrofoni... Napokon lica. Napokon najljepši glasovi progovoriše, pozdraviše me. Gledam u ekran koji mi nikad nije bio ljepši, jer ništa ljepše od djece u životu ne vidjeh. Nedostajali su mi. Nedostajao mi je moj posao. Posljednji put kad sam radila najplemenitije zanimanje na svijetu rekla sam da više neću. Zaboli me svaki rastanak sa učenicima. Do njega je uvijek dolazilo jer nekom budem zamjena. Tako sam prošla kroz nekoliko škola, upoznala mnogo djece. I njima jedino nisam bila zamjena, njima sam bila posebna. Svaki rastanak sam isplakala. A sada, sada ulazim u virtuelnu učionicu. Naizgled nestvarnu, ali nije ona to. Stvarni smo mi. Učenici i ja.
Do prvih časova sa svakim razredom nisam znala ko su djeca, koga ću podučavati. Znala sam šta ću ih podučavati i to niti jedan vid nastave ne može promijeniti. Može usporiti i neke dijelove umanjiti, ali ono osnovno čemu ih učim ne može. To nisu gramatika niti pravopis engleskog jezika. Osnovno su ponašanje, osviještenost o tome koliko mnogo vrijede i da mogu naučiti više nego što misle ma koliko puta pogriješili. Greške su samo dio puta do uspjeha. Učim ih da postavljaju pitanja bez straha. Pitanja na koja im iskreno odgovaram. Tako neće zaboraviti ono najvažnije – iskrenost. Moram im sama pružiti ono što očekujem da mi daju.
Tako smo započeli naše virtuelno druženje. Sve češće bi se čuli najljepši glasovi, s vremenom sa sve manje straha od greške. Znali su da ću ih ispravljati bez ijednog povišenog tona. Griješit će, učit će, podučavat ću ih sve vrijeme na putu do našeg cilja. Nije mi bilo teško po nekoliko puta ponavljati riječi dok ih ne savladaju. Nije mi bio problem po nekoliko puta učeniku ispraviti pismeni zadatak i detaljno pojasniti. Ako učenik pokazuje upornost i želju da nauči ja mu to ne mogu uskratiti. Moram biti još upornija. U suprotnom, to dijete kasnije ne bih mogla pogledati u oči. Mnogi ljudi nekako strahuju kako će druge “odrasle” pogledati u oči ako pogriješe. Mene “odraslih” nije strah, mene je strah grijeha prema djetetu. I tako smo mi kroz rad zaboravili na pandemiju, na sav užas koji se dešavao van našeg svijeta.
Nedostajale su nam klupe, i zidovi i školska ploča. A ponajviše nas mučila ta staklena pregrada.
Djeca su mi govorila kako im je žao što me ne mogu vidjeti uživo. Svi smo iskreno saosjećali. Djeca ne lažu, ma koliko neki “odrasli” tvrdili drugačije. I ono nešto neistine što su naučili, to su dobili od onih koji treba da im budu primjer istine. A ocjene? Na početku sam im rekla da sebe nikad ne vrednuju prema ocjenama. Ako je sve što uče samo zarad bolje ocjene, onda je uzaludno. Znanje im treba biti motivacija i nagrada, a ocjena samo ukras. Na kraju je najviše i bilo onih najljepših ukrasa. Ali, i mnogo suza. Pomenuh na početku kako me svaki put rastanak sa djecom boli. Sad me boljelo više. Mnogi učenici su plakali, s njima i ja. Sat je stao, a vrijeme su odbrojavale riječi pune emocija, savjeti.. Nismo se upoznali uživo ni izgrlili. Ali, znam da ću ih nekad vidjeti. Nadoknadit ćemo onaj najljepši izraz zahvalnosti i ljubavi. Nadoknadit ćemo zagrljaje.