Završna godina srednje škole, mart. Kao što Balašević reče: "Virili smo u daljine, puni nade."
I zaista jesmo. Pored eksterne mature za koju smo stvarali novi krug Danteovog pakla, bitku je ipak povelo planiranje oko maturske večeri, začinjeno sa pričama o budućnosti te onim famoznim pitanjem: "Hoćeš li ti ići vani?". Fizički smo bili prisutni u školskim klupama, no naše misli bile su razbacane toliko da ih ni mi sami nismo mogli pohvatati, teško se vraćajući u tematiku časa kada profesorica prozove naše ime. Zaboga, kada ste maturant jedino što je od krucijalne važnosti u tom datom momentu jeste taj zadnji mjesec škole, za kojeg kažu da sumira četiri godine srednjoškolskog obrazovanja. Međutim, mi smo ga izgleda navikali pa nam taj zadnji mjesec dođe prebrzo. Jedno jutro se probudiš i više ne pakuješ školsku torbu, već pališ laptop. Preko noći, sva naša maštanja i mini univerzumi svrstaše se u jednu formu pod nazivom "online nastava". Na prvi mah, javi se neka minorna sreća jer ne moraš više slušati onog dosadnog profesora, te ne tako minorna sreća jer se ona ista eksterna matura iz Danteovog pakla neće održati. Kao na svakom početku privikava se čovjek na neki novi režim, a sve što je novo automatski postane i zanimljivo. Sjedneš onako u pidžami pa klikćeš po čitav dan. Zatim se izgubiš u naslovima i podnaslovima, tražiš jedno pa nađeš nešto u potpunosti drugo, nepovezano. Nervoza pred test je bila znatno veća od nervoze u školskim klupama. Nismo znali šta da očekujemo, nespremni i uplašeni kao da se prvi put susrećemo sa školskim obavezama. I onda, kroz par dana, zasitiš se te moderne tehnologije. Poželiš da čuješ notorni glas onog dosadnog profesora te da saslušaš ono gradivo što ti je prije izazivalo mučninu u želucu. Poželiš da uradiš test sa grafitnom olovkom i da svoje (ne)znanje ispišeš na papiru. Da malo zakasniš na čas, (ne)namjerno, pa da izmišljaš nove vremenske zone zbog kojih se tvoj sat ne poklapa sa satom u učionici. Nedostaju prijatelji sa kojima ne dijeliš samo školsku klupu, već sve što život nosi sa sobom. Nedostaju profesori i njihove lekcije, posebno one životne, koje nisu u planu i programu. Nedostaju čistačice i domari, koje sretneš u prolazu pa se svako od vas u par sekundi požali sa svojim brigama. I onda nastavite, što bi se reklo "svako svojim putem". Zato, da se moja malenkost pita, online nastavu bih preimenovala u "online životnu nastavu". Zahvaljujući njoj, te uopćeno situaciji koja nas je snašla shvatila sam da ni najmanju sitnicu čovjek ne treba uzimati zdravo za gotovo. Jer, kao što rekoh, jedno jutro se probudiš i život za kojeg si znao postane jedan vid uspomene.
Naše klupe jesu ostale prazne. Maturske haljine neobučene. Svi časovi opravdani, bez izostanaka. Zadnji školski momenti neproživljeni. Ali, na nekoj online platformi piše naše ime, kao podsjetnik na ovo vrijeme iz kojeg čovjek izađe duševno bogatiji za još jednu životnu lekciju. Lekciju koju ću jednog dana pričati svojoj djeci pred spavanje.