I, tako dani u izolaciji prolaze...
Svi skoro isti, a opet, svaki drugačiji. Sve liči pomalo na nekakav čudan, uvrnut “godišnji odmor”, a opet je tako daleko od njega.
Do čovjeka je, u kom pravcu će ići njegove misli, hoće li ostati pozitivan ili "vrtjeti najcrnje scenarije" u glavi.
I, tako,svakodnevno “žongliram” sa obavezama majke, domaćice i prosvjetnog radnika, brišem i dezinfikujem sve moguće površine u kući, a zatim se malo uključujem u internet nastavu. Bez obzira na silnu okupiranost obavezama, u glavi ostaje zaista mnogo prostora za razmišljanje.
Raspoloženje mi oscilira, misli se roje, sjećanja se vraćaju...
Dok sjedim pred računarom i uporno pokušavam da napišem svoje današnje lekcije, mozak me ne sluša, danas je odlučio, izgleda, da je dan za sjećanje…
Kako sad daleko izgledaju oni dani, dok je čovjek mogao bezbrižno i slobodno putovati.
Sada već davne 2012. godine vodila sam jedan razred na ekskurziju.
Ekskurzija k'o ekskurzija, oko mene mladost i pregršt smijeha, radosti i šale.
Čini mi se i da je upravo ta energija omogućavala da se izdrži naporan tempo, koji su nam nametali učenici.
Mnogo budnosti i kontrole, a premalo sna.
Negdje, 4. ili 5. dana, odlučila sam da se liftom spustim sa 9. sprata u prizemlje hotela.
Stisnula sam dugme i sačekala lift da me spusti do prizemlja i foajea hotela.
U liftu četvoro učenika.
Umjesto u prizemlje, lift nas je odveo na 12-ti sprat.
Zatim na 7-mi, pa, na 9-ti.
I tako u krug, lift je išao od sprata do sprata, nikako se ne zaustavljajući, samo nastavljajući dalje.
Počela me hvatati panika.
Osjetila sam sužen prostor, iza sebe zid i ogromno ogledalo.
Otuda su me gledale moje uplašene oči i četiri para uplašenih dječijih očiju.
Počela sam da vrištim, prvo ja, a onda i dvije djevojke...
Lift je jurio.
Još jednom sam se pogledala u ogledalo, a onda shvatila: ne smijem vrištati, jer ovo može potrajati, a vrištanje nikome neće pomoći.
Umirila sam se, a djevojkama naredila da ćute.
I tako je naša vožnja trajala još dobrih 15 minuta.
Dobrih 15 minuta ćutanja, svakoga sa svojim mislima.
Ko zna šta su tad mislili? (kasnije su mi neki rekli da su već vidjeli "crne" naslove u novinama)
Lift je jurio i dalje, ne prihvatajući naše komande.
Uzalud smo pritiskali dugmad, ništa nije pomagalo.
U jednom trenutku lift se zaustavi 30-tak cm od zemlje.
Moj učenik Aco na silu otvori vrata lifta i napravi otvor u vratima da se možemo provući.
Izjurili smo iz lifta, totalno dezorijentisani, ošamućeni, ali presrećni što je “agonija” završila.
Jurili smo prostorom, nemajući pojma ni gdje smo, ni na kojem spratu.
U jednom trenutku susreli smo ženu, koja je bila naš vodič tih dana.
Začuđeno je gledala u ovu čudnu povorku od četiri učenika i profesorice, kako trči i vrišti od sreće.
Nikad sloboda nije bila ljepša, ni slađa, nakon prinudnog zatočeništva u liftu...
Zašto sam ovo napisala?
Zato što sam tek ovih dana shvatila da se osjećam, identično, kao tada, kad sam bila u tom liftu.
Mogu paničiti i vrištati, a, oko mene mogu vrištati i moja djeca, ali to i dalje ništa neće promijeniti.
Kad "lift" bude htio stati, stat će.
A, na meni i na nama svima je da sačuvamo hladne glave i izvučemo maksimum iz situacije u kojoj smo se našli…
I svi ponešto naučismo. Dobra djeca naučiše sami pretraživati internet u potrazi za korisnim informacijama, koje ih zanimaju. Oni drugi, malo lošiji, naučiše se jednoj novoj, internet odgovornosti, da na vrijeme pošalju svoje zadatke, ako žele dobiti prolaznu ocjenu. A, mi, prosvjetni radnici,shvatismo da smo čarobnjaci, i da za par dana možemo savladati lekcije, za koje je realno, trebalo mnogo više vremena. I, tako izmješteni u nekoj drugoj, novoj realnosti, virtuelnoj realnosti, nastavljamo svoj put obrazovnog rada…
Držite se, ljudi.
Samo hrabro.
Sve će ovo jednom biti iza nas.