„Stop!“ U konstantnom fluksu modernog života se ova riječ teško apsorbuje. Naše dinamično društvo se mentalnom inercijom protivi svemu što nam se obrati ovim imperativom. Ipak, došao je neko ko je na kraju tog imperativa stavi dovoljno čvrst znak uzvika da smo bili primorani stati. „Pauzirani“ svijet je uzvratio sa panikom popraćenom raznim upitnicima. Ti upitnici su bili gorući problemi prethodnih mjeseci. U ovom tekstu se i ja osvrćem na tu kriznu situaciju i na pitanja nastala iz nje Da li je virus koji je zaključao učionice uspio zaključati obrazovanje? Da li smo zapravo dobili temelje za novi vid obrazovanja koji će školstvo odvesti na više nivoe ili smo vidjeli da tehnologije nije još uvijek spremna da zamijeni određene dijelove naših života?
Bit ću kratak u odgovoru na prvop pitanje: Ne, obrazovanje nije zaustavljeno bez obzira na sve i ono ne može tek tako stati. Blagodat interneta nam je omogućila stotine načina za sticanje novih zanja i jedna od njih je online nastava. Učenje i predavanje svih lekcija iz komfora svoga doma na prvu zvuči kao vrlo ugodan scenarij. Kada biste pitali učenika u sedam sati ujutro dok pospano ide ka svojoj školi da li bi to mijenjao za praćenje lekcija od kuće gledajući u ekran, odgovor bi bio afirmativan. Sa uzbuđenjem bi iskoristio priliku da se „odmori“ od škole. Međutim, analizom mišljenja drugih učenika, te svojim vlastitim iskustvom sam vidio da je situacija mnogo kompleksnija.
Sistem online nastave je bio naš izlaz za opasnosti. Morao se kreirati da bismo se spasili od opasnosti gubljenja obrazovanja, i to je moralo biti brzo. Srećom, neki veoma pametni ljudi su u brzom roku uspjeli uhvatiti se u koštac s problemom. Uspjeli su organizovati nastavu na odgovarajućim platformama koje su dovoljno posužile da učenici ne odu bez znanja na više nivoe školovanja. Da se razumijememo, ovaj koncept je imao dosta mana. Ipak, obzirom na činjenicu da smo se prvi put sastali sa ovakvim problemom, smatram da je posao dovoljno dobro odrađen. Sad se postavlja pitanje: „Odakle toliko loših iskustava u žalbi ako je posao dobro urađen?“ Odgovor je jednostavan – Uradili su onoliko dobar posao koliko im je bilo u moći., sfera koju njihova moć nije mogla uhvatiti je granica u kojoj nastaje većina velikih problema. Jednostavno sam koncept online nastave ima ogromna ograničenja koja baš i ne garantuju oduševljenost.
Najveća ograničenja koje sam primjetio su socijalne prirode. Socijalni, kao i svaki drugi aspekat života, je već odavno promijenjen pod uticajem tehnologije. Danas su svi ljudi na bilo kojem mjestu na planeti udaljeni samo par klikova, te su komunikacija, socijalizacija, i razmijenjivanje mišljenja i podataka sa većim brojem ljudi uveliko olakšana. Isto tako znamo da je škola, pored svega ostalog, veliki socijalni krug za svakog učenika i profesora. Ironično, upravo je to onaj dio koji online nastava ne može zamijeniti i olakšati. Online nastava ne može tek tako taj socijalni efekat i sve radosti i izazove koje isti donosi zamijeniti. Škola je ogroman dio života ili pak intenzivna životna uspomena jer je obilježena raznim zanimljivim trenucima u njoj. Bez tog dijela socijalnih iskustava i upečatljivih momenata ona postaje jednodimenzionalna i teško se može uopšte shvatiti kao škola.
To se ne odnosi samo na socijalne interakcije između učenika. Socijalna dinamika profesora i učenika je vidno oštećenja u konceptu online nastave. Bez obzira o kome se radi, ljudi ne mogu komunicirati kvalitetno u .pdf i .docx.ekstenziji. Na taj način se ne može prenijeti intenzitet mudrosti i inspiracije
koju profesor nosi u sebi. Videopozivi nisu nešto mnogo efektivniji u prenošenju kompleksnih lekcija i ne može se ni porediti sa učenjem u učionici. Uz to sam primjetio da online nastava smanjuje osjećaj odgovornosti kod učenika i to loše utiče na njegovu svijest o obrazovanju i to nas dovodi do znatno manjeg praćenja nastave, učenja i izvršavanja zadataka i time se gubi disciplina i radne navike koje bi trebala biti jedna od najviših vrijednosti koje se mogu steći u školi. Na to sve dodajte i mnoge druge sitne probleme poput slabih internet konekcija, neiskustva sa platformom i tehnologijom i mnoge druge komplikacije. Dobiti ćete time recept za sve osude online nastave od strane onih koji su koristili istu.
Ipak, nije sve tako crno. Smatram da moramo gledati na stvari iz pozitivnijeg ugla i prethodne kritike na online nastavu koristiti kao lekcije za dalji rad. Kad malo bolje razmislim, online nastava nam je indirektno dala veću lekciju o obrazovanju nego bilo koja lekcija koju bismo čitali u učionicama. Naučila nas je da obrazovanje nikada ne može stati i da oni koji tragaju za njim uvijek mogu da ga nađu. To smo vidjeli u samom primjeru online nastave, ali i u svim onim učenicima koji su uspjeli uz veliki trud savladati gradiva bez obzira na poteškoće. Naučila nas je da više cijenimo naše trenutke provedene u školi, bilo da se radi o onim na dugim lekcijama ili onim na školskom dvorištu. Možda ćemo sada više cijeniti profesore i njihove dobronamjerne riječi koje nam kažu u četiri oka. Ovo sve nikada ne bismo mogli shvatiti bez da nismo iskusili šta znači biti bez ovih stvari koje smo prije uzimali „zdravo za gotovo.“ Iz ovoga možemo i naučiti kako koristiti online nastavu da bismo unaprijedili tradicionalni oblik nastave. Moje skromno mišljenje je da online nastava treba biti kao broj mobitela najboljeg prijatelja sačuvan u imeniku. Tehnologija nam je omogućila da sa svojim najdražim osobama razgovaramo dok smo udaljeni, ali poruke na internetu nikada neće moći zamijeniti, niti se mjeriti sa razgovorom uživo. One ga samo mogu malo nadopuniti, baš kao što online aspekt nastave može nadopuniti tradicionalnu.