- Halo, Hurija! – govori neki glas koji u prvom trenutku ne mogu da prepoznam.
- Molim – govorim iza sna.
- Ti ćeš da budeš koordinator!
- .. – nastavljam kroz polusan.
- ...
Koordinator je onaj koji koordinira, onaj koji usklađuje dvije radnje, djelovanje ili nastojanje u administriranju (upravljanju), većim organizacijama, u nauci, nekoj struci i u javnom životu.[1]
Jedanaesti mart 2020. Civilna zaštita Federacije Bosne i Hercegovine obustavlja rad u osnovnim i srednjim školama. Uvodi vanredno stanje. Razlog tome je korona. Smrtonosni virus koji odnosi živote širom svijeta, Kina, Italija, Španija...U državi vlada opšti haos, kao u ratu. Ili još gore. Preživjela sam rat, genocid u Srebrenici, ali ovo mi je strašnije. U ratu je prijetila opasnost od jednog neprijatelja, a u doba korone prijeti opasnost od svakog potencijalnog prenosioca virusa. Opasnost vreba iza svakog ugla, sa svakog proizvoda kupljenog u marketu. Ovakav haos i paniku među ljudima nisam nikad vidjela u životu. Panično kupovanje hrane u marketima i gomilanje u kućama. Na svim televizijskim kanalima i internet portalima udarne vijesti o koroni. Držite distancu, perite ruke, nosite maske i rukavice, savjetuju nam. Ljudi su na rubu nervog sloma, a tek djeca, zarobljena u svojim domovima, ne smiju nikud da mrdnu, jer su dobili zabranu kretanja.
A onda dolazi online nastava. I koordiniranje. I zoomiranje. I operiranje. I... ne znam šta još „i“. Sila nekih novih pojmova, ili starih upotrijebljenih u relativno novom značenju. Online nastava - nastava koja nam je skrenula pažnju sa stvarnog problema i sačuvala mentalno zdravlje i nama i djeci. Nastava koja je bila svojevrsna terapija i nama i učenicima u doba izolacije i svih mogućih restrikcija.
Četvrtak, sati 21:30, dolazi poruka od pedagoga Škole. Neko bi rekao nepristojno vrijeme. Ne, to je bio sasvim uobičajen način komunikacije u vrijeme pokretanja online nastave. U poruci piše kako sam predložena da budem koordinator ispred naše škole za vrijeme trajanje online nastave. Koordinator je osoba koja bi trebala biti na usluzi svim onim nastavnicima i učenicima kojima informatička pomoć bude potrebna.
Narednih dana i sedmica slijede pozivi i poruke od jutra do sutra. Što od strane Ministarstva obrazovanja, što od uprave Škole, što od nastavnika i učenika. Po cijeli dan sam na viberu i zoomu. I dan danas mi zoomi u glavi. Telefon mi je prepun poruka na koje fizički ne mogu da stignem da odgovorim. Slijede pitanja o potrebnim konfiguracijama računara, instalaciji platforme zoom za online nastavu, korištenju platforme zoom, pravljenju e-mail računa, slanje i primanje e-maila, pravljenje i uređivanje tabela, slanje izvještaja i slično. Sve su ovo stvari koje su naši nastavnici morali savladati u najkraćem vremenskom roku da bi mogli održavati online nastavu.
Naša djeca, odnosno učenici, promijenili su svoje navike iz temelja. Online nastava im je bila jedini izlaz u svijet. Nastava na daljinu im je zamijenila sportska igrališta, parkove, izletišta, druženja sa prijateljima i pružila mogućnost da nauče nešto novo. Ovladali su nekim novim internet platformama i alatima za koje nikad prije nisu ni čuli.
Tako smo i mi silom prilika postali dio svijeta kad je u pitanju obrazovanje i u praktičnom smislu vidjeli šta je to nastava na daljinu. Pa, da li je ta korona baš bila skroz loša!? Ili bismo možda prije mogli reći korisna!? Paulo Coelho je rekao: „Iskoristi svaku priliku koju ti život pruža, jer kada prilika prođe, trebaće dugo vremena da se ponovo vrati.“[2] Mislim da smo mi, nastavnici, ovu Coelhovu misao doslovno primijenili u vremenu obustave nastave. Takođe, čovjek koji nosi najčešće davano ime na svijetu rekao je da se četiri stvari nikada ne vraćaju: izgovorena riječ, bačena strijela, propuštena prilika i vrijeme.[3] Mi kao da smo se bojali da će nam prilika za nova učenja izmaknuti, grčevito smo se nje uhvatili i naučili bezbroj novih stvari, informatički se opismenili, a Boga mi, i jezički, jer valja pustiti nešto u eter. Da li se smije pustiti s greškama, kada će biti dostupno vas cijelom dunjaluku. Nego, uzmi Halilovića i traži, da li se piše ovako ili onako!
Namjera mi nije bila da u ovom eseju vršim poređenje kabinetske i online nastave. One se ni u kom smislu ne mogu porediti. Ali u doba izolacije i svih mogućih restrikcija ona je bila više nego dobro došla. I mislim da prelaskom sa kabinetske na online nastavu u ovako kratkom vremenu smo pokazali i dokazali da hoćemo, znamo i možemo parirati svim prosvjetnim radnicima u svijetu. Još možemo reći da nam je preokupacija online nastavom i svim problemima koje ona nosi pomogla da ne klonemo duhom razmišljajući o trijaži, intubiranju, respiratorima i općenito da ne podlegnomo i da ne dođemo previše pod utjecaj medija, raznih vijesti koje šire, o koroni, njenom stvarnom postojanju, nepostojanju, teorijama zavjere i slično.
Nadam se da smo u protekla tri mjeseca pokazali da smo dorasli zadatku. Nadam se da smo izašli zreliji i pismeniji iz cijeloga ovoga procesa, kako informatički, tako jezički, a svakako i na mnogo drugih načina. Najvažnije, gajim nadu da smo postali bolji ljudi, skloniji saradnji i jedinstvu, shvativši da zajedno možemo postići zaista vrijedne rezultate. Ono što se ne može takođe poreći jeste da nam je sada i naš bosanski jezik bogatiji za mnogo novih riječi i pojmova. A meni i sada u glavi zoomi...
[1] https://hrvatski.enacademic.com/51364/koordinator
[2] https://www.facebook.com/tajno.moja.a3/photos/iskoristi-svaku-priliku-koju-ti-%C5%BEivot-pru%C5%BEa-jer-kad-prilika-pro%C4%91e-trebat-%C4%87e-dugo/2361140820798084/
[3] Muhamed, s.a.v.s.