Iz onih malo ljepših dana koje sam provodio sa drugarima iz svoje, kako osnovne tako i srednjeg obrazovanja, sada je odjednom palo u teški zaborav. Naš smijeh više ne prate te stope koje su željno žurile ka učionicama želeći da se pročuje koja nova lekcija ili da vidimo prvu simpatiju na našim vratima. Školsko zvono više ne zvoni kao nekada, onako sa entuzijazmom i lijepim tonom. Napušten i sam u ovom teškom vremenu zahvaljujući jednom virusu koji je tako opasan da je postepeno počeo i naše vršnjake iz drugih gradova i zemalja svijeta da se osjećaju tužno. Rješenje u tim momentima nije postojalo, moralo se snalaziti na svaki mogući način. Djeca su kao i inače bila mnogo tužna zato što će morati da sve ono što su izgubili jednostavno nadoknade onda kada je njima potreban odmor. S toga, na ideju nekoliko osoba iz čitave Zemlje kao pojedinaca je osmišljena platforma u kojem će da svi mladi ljudi biti na jednom mjestu.U tom trenutku je posebno bilo teško da se okupe osobe koje će da tu borave shodno dječijim željama da uživaju u ovom „prazniku“, barem za osnovce kako su ih smatrali, dok za srednje škole je bila sreća da jednostavno iz čega imaju da uče i rade zadatke. Naravno da su mnogi bili izuzetci, ali većina je bila protiv ovog sistema sve dok sami nisu vidjeli njegov značaj i skrivenu poruku koju nosi.
Prvenstveno ono što je novo i različito u svemu u odnosu na onaj tradicionalan stil, klupe u kojima smo naučeni od malih nogu da idemo jeste činjenica da ovakav vid pruža mnogo lakše i brže informacije u odnosu na realan svijet. Manjak papira prije svega kojeg na stolu često stoji, ili ti katedri kalo smo je svi zvali. Također osim papira jedna lijepa stvar je u tome što lekcije su uvijek dostupne unaprijed i vrlo lako se može doći do njih ukoliko se potražuje Internet na pravilnom mjestu, mada većina ih koristi u svrhu igranja što je jako loše po sve. Činjenica da ne gubi online smisao uprkos problemima koje u Bosni i Hercegovini postoje nažalost zbog nekih mrežnih sistema u početnoj fazi i nedostatku dovoljnih sredstava za sve nas, ovaj vid bi trebalo da imaju svi mladi ljudi shodno da evolucija Interneta kao Svjetske mreže još je u pozitivnom trendu rasta. U ovome lično prednost kao završeni srednjoškolac pri upitu na razne osobe oko sebe i svoje drugare su vidjeli prednost u tome što uprkos užurbanom radu svakodnevnih zadataka / taskova je taj sistem efikasniji i jedinstven u procesu bržeg odgovora njihovih razrednih starješina. Dostupni su kako kažu, a i na ličnom iskustvu uvijek na broj telefona u kome jako rijetko koristimo. Više koristimo aplikacije Zoom u kome imamo virtualnu mrežu i u njoj držimo sva predavanja. Kao E- učionica možemo reći, u zamjeni za tradicionalni način učenja koji nam iskreno svima mnogo nedostaje. Iz te neke perspektive neke koje još traje i pozitivna stvar jeste što smo opet svi na okupu kao prvoga dana našeg druženja. Slobodni i nasmijani pored svih problema koje imamo i koje iza sebe ostavimo. Vrlo rado uradimo sve zadatke koje nam se postave da osmijehom na licu shodno da će nam sve ocjene koje dobijamo biti pravedno zaključene u elektronskom dnevniku koji je kreiran uporedo sa online nastavom. Njen princip jeste unošenje ocjene od strane profesora dok učenik može samo da gleda ili računa srednju ocjenu zavisno od toga kakav je dogovor bio sa nadležnima ili spram škole. Također prednost jeste u tome što su ocjene javne i dostupne roditeljima u uvid njegovog djeteta, te ne može da prepravlja ocjene kao u nekim poznatim filmovima engleske vrste i misle da roditelji ništa ne znaju i umiju. Samim ovim činom je za mlade osobe otvorena mogućnost i napredovanja bez obzira i na one osobe koje su pod posebnim potrebama, jer i njima je otvorena posebna učionica gdje i oni uče svoj program rada baš kao svi mi.I kada izađemo napolje jednoga dana, i njih ćemo zagrliti baš kao i sve druge oko sebe. Svaka osoba je jednostavno uzbuđena zbog tog čina koji sa nestrpljenje očekuje uprkos sada mjerama u kojima je potpuna zabranjena nastava i svoje školovanje neki završavaju elektronskim putem.Za neke je to tužan trenutak ali život mora teći dalje, on neprestano teče kao rijeka. Ono što je još drugačije u odnosu na tradicionalno učenje kao finalni čin jeste brz pristup učenika na mobilnom telefonu gdje 95% učenika sada preko toga radi zadaće, a ne putem kompjutera koji također je moguće odraditi svoj dnevni zadatak. Sve u svemu, mislim da neće još ova stvar tek tako proći i da će jednostavno i dalje ona da se usavršava u cijelom svijetu, shodno da je omladini neophodno.
Zabrana izlaska iz kuće mlađima od 18 godina mislim da je apsolutno bespotrebna i bila. Shodno da se uvijek mogao naći način za njegovo rješenje, barem u mom okruženju se nije apsolutno nimalo pričalo. Slušajući osobe kojima smo slijepo vjerovali svi i misleći da nam govore isti u smo najviše bili zatočeni. Ponekada se moglo nekim mjerama da prkosi kao ukidanju zabrane izlaska u jednom trenutku, ali sve je to kratkoga vijeka. Najviše mi je žao osoba sa posebnim potrebama shodno da su oni bili ti koji su najviše ispaštali. Morali su biti zatvoreni i sa mjerama koje su donosili oni sa vrha, komandujući svima kako su željeli i htjeli. Uskratili djeci osnovno pravo na život kao i starijima koji su morali obavljati svoje dužnosti i nisu mogli ih odlagati. Mnoge osobe koje znam i susrećem sada su pod teškim stanjem tog psihičkog uma u kome više ne mogu sa rezonuju stvarnost od iluzije. Počinju da misle kako su bezvrijedni i da oko sebe gube sve osobe koje su znale.To se rezonuje najviše od onih osoba koje su nekada bile petičarke, a sada ispod prosjeka. Jedva za prolaska uopšte. Mislim meni je žao iskreno jer te osobe su od divnih roditelja ali jednostavno ima uvijek nešto jače od svega. Ovaj virus je sve nas zatvorio i mnoge osobe uskratio za sve ono što su nekada sanjali. Dječije graje i školsko zvono ponovno da nas spoji kao nekada. A na samome kraju, sve ovo što su uradili za nas ima svoje prednosti i mane, i siguran sam da će bez obzira na sve ovo stanje donijeti radost u očima omladine shodno da u ovoj nepravednoj državi makar nešto ide po planu i protokolu. A naše klupe smo zamijenili krevetima, jer nam je nametnuta situacija. Voljeli bismo da je sve kao nekada i da sve ovo jednostavno prođe. Možda će biti tužno jer nećemo biti u pidžamama i kosom koja je na sve strane razbarušena, ali vjerujemo u bolje sutra. Da ipak ona stara vremena se vrate uporedo sa novim. Jer svim srcem to i želimo.