Umorni od ispitivanja, kontrolnih radova i svih školskih obaveza željno smo čekali proljećni raspust. Spremali predstave, koncerte, brojna takmičenja...A onda, toga dana kao da je sve stalo. Neko nas je otrgnuo iz školskih klupa, iz te tople i drage učionice.
Raspust je došao prije vremena, a sa njim i nemir, panika. Moram priznati, taj željno očekivani raspust nisam dočekala tako srećna, već sa nekom sjetom što i sljedećeg jutra neću uzeti školsku torbu i spremiti se za nove pobjede.
I tako je počela i škola na daljinu. Dani su prolazili, sedmice se nizale jedna za drugom. Došao je taj, dugo čekani „kraj“. Sada smo na korak da završetka ovog razreda i razmišljamo o ljetu i beskrajnom, tajanstvenom plavetnilu.
Kažu da sve ima svoje prednosti i mane, pa tako i škola na daljinu. Niko od nas, učenika, nije očekivao da će mu škola toliko nedostajati, pa čak i profesori. Njihovi glasovi su oplemenjavali prostor, kada uđu u tu jednoličnu prostoriju, ona dobija neko novo značenje. Ona je tada tu za nas, ona postaje naš prijatelj i udobno mjesto za sticanje novih znanja, postaje svevremenska i mi sa njom tako uronimo u neki novi svijet.
Da li su prezentacije, google učionica, zoom, vajber i još mnoštvo toga mogli zamijeniti našu učionicu? Da li je isto raditi test, pisati zadaću? Ostaje mnoštvo, mnoštvo pitanja koja čekaju odgovor.
A kako dati pravi odgovor, kako reći šta nas je mučilo tokom ovih mjeseci? Svi smo mi individue, ali mislim da se slažemo oko toga da nam, ipak, nedostaje sve ono što smo imali. Sloboda, moć žive riječi, poznati glasovi, jer ništa više nije isto.
Svi ti video pozivi, glasovne poruke, sati i sati provedeni za računarom ne mogu zamijeniti jedan čas od 45 minuta ili jedan snažan zagrljaj sa prijateljem koga niste vidjeli tri mjeseca.
Sada se mogu samo sjećati tog pozdrava, tog zagrljaja kada smo trčale zajedno, tog utorka, tog dana koji je promijenio sve...nas dvije, dva različita svijeta, a samo nam je to bilo dovoljno. Nebo plavo i zvijezde koje tako volimo posmatrati, dugo gledati u to prostranstvo.
Nevidljivo čudovište je donijelo i tišinu zvanu „policijski čas“. Naši roditelji se sjećaju takvih vremena, u ratu, ali kažu da nisu vjerovali da će to ponovo doživjeti.
Izađem na terasu, gledam u stari bor i slušam...ah, ta tišina koja boli, samo neki vrabac odluči da zapjeva i tako na trenutak vrati osmijeh na mom licu.
Tužno mi je kada vidim da naše obrazovanje stane u poruke i video zapise i jednim klikom sve može da se izbriše i ode u nepovrat. Naše će uspomene, šale, zgode i nezgode ostati u tim porukama. Sjećaćemo se nekih, one malo manje lijepe trudićemo se da zaboravimo. Na putevima internetskim ostaće sjećanje na ove čudne dane, a mi ćemo se truditi da pamtimo neke bolje.
Poslije toliko vremena ispred male, svijetleće kutije vid nam je oslabio, kičma iskrivljena, saznaćemo uskoro u kojim količinama.
Došlo je do obostranog zamora, i profesora i učenika, iako je motivacija na visokom nivou. Nadam se da ćemo ta divna lica ugledati u septembru i da će učionica oživjeti. Na ovim zagonetnim putevima lako se izgubiti, ali važno je znati cilj i naći pravi put ka svijetloj budućnosti, znati se oduprijeti svemu Mefistofelskom i ne dopustiti da zgasne vatrica naših ideala.
Kroz online nastavu koračala sam sa jednom mišlju. To je bila rečenica naše razredne, koja je rekla da je došao trenutak da budemo ono što jesmo, da organizujemo vrijeme, i što je najvažnije, da je sve na našoj savjesti. Profesori su dali sve od sebe da nam, i u ovakvim uslovima, prenose svoje znanje, a na nama je bilo da slušamo njihove savjete, duboko udahnemo, zaronimo i pokušamo da pronađemo svoje ja…naše čudo plavetnila.
Iz ove čudne situacije izašli smo sa sa brojnim zaključcima, a ja bih izdvojila nepristajanje na izolaciju duha, odolijevanje iskušenju zvanom copy-paste, istraživanja internetskih voda i uviđanje da je čovjek zaista biće zajednice.
Naša relativna, platonska ljubav čeka da preraste u apsolutnu, a pošto se sve mijenja, zašto ne bi i to? Na ovim putevima čudnim upoznali smo sami sebe. Dok naše riječi izgovorene onog dana kada smo se rastali još uvijek odzvanjaju našom školom, mi ćemo razmišljati o nekim novim danima, o septembru i osmijehu iz školske klupe, o tabli i kredi i svakom malom i velikom djeliću mozaika koji čini tu vaspitno-obrazovnu ustanovu.
Škola, to je za mene jedna tako snažna riječ. To je imenica koja govori ne samo o mjestu gdje obično boravimo i učimo, već je to naš drugi dom i naš spas, naš pojas za spasavanje od svega što nam se danas nudi u ovom velikom i čudnom svijetu.
Dok sigurno koračam ka nekim lijepim i vedrijim danima, znaću da je obrazovanje najjače oružje i da njime možemo protiv svakog neprijatelja!
„Neka uobrazilja pokreće naša krila, a buktinja nauke neka nam svijetli kroz tamu.“