Putujući do škole, odlučujem promijeniti rutu kojom inače idem. Umjesto podsvjesnih utabanih
puteva, ovaj put biram uz potpuno prisustvo svijesti te prolazim pored mjesta koja inače nisam zapažao a oduvijek su bila tu. No, umjesto da prođem kroz izlazna vrata svoje kuće, sjedam za stol u kuhinji.
Putovanje je više stvar stanja svijesti s kojom putujemo, nego mjesta na koja idemo. Tako da i zalutali pogled u daljinu ili fokusiranost na pojedine elemente imaju svoju putanju koja neizbježno korača ka svojoj finalnoj destinaciji. Kada se dostigne zacrtana tačka, ona može biti prevaziđena i nadmašena drugom, a možemo odabrati i nedokučivu destinaciju kojom ćemo se voditi mi i svi koji se budu odlučili da zakorače izvan onoga što ljudski um može pojmiti. Takva odluka neizbježno podrazumijeva i prihvaćanje karata kojim smo ponuđeni u igri te nas uči da prihvatimo i iskoristimo sve s čim se susretnemo u trenucima koji će tek doći.
Kako tvrde istaknuti predstavnici obrazovnog sektora u našem regionu, obrazovni sistem na našim prostorima nikada nije bio zadovoljavajući te su često na površinu znale isplivati njegovi nedostaci. Usljed iznenadne promjene okolnosti koje su nas zadesile, nedostaci svih sistema na kojima počiva naše društvo su dobro poljuljale sve uključene strane. Uslijedile su komplikacije i pokušaji brze reakcije na nastalu situaciju. Radilo se o pokušajima za koje su prethodno izostale sve neophodne pripreme, ali drugog izbora nije ni bilo. Dakle, način na koji je izvršena reorganizacija nastave na svim nivoima te u većini obrazovnih ustanova je samo potvrdila prethodno spomenute nedostatke i propuste koji su najednom postali očiti, obzirom da su ranije svi pokrivali oči pred istima.
Od davnina važi da odgoj potiče od kuće, te nam je stoga i formalna nastava u kući bili prilika da preispitamo ponašanje koji je pustilo korijenje u nama i kreiralo ono što je nastalo od nas. Pitanje je i: „Šta će tek postati?“ Vodeći se time, zaronio sam u dublje misli.
Tokom prethodne dvije godine svog života, zapazio sam da način holističkog razvijanja zavisi od sopstvenog adaptiranja u datim okolnostima, tako da sam prihvatio izolaciju kao druga. Priznat ću i da nam je protekli period bio neophodan kao prilika za reflektovanje na sve dosadašnje doživljaje i postupke i mogućnost da učvrstimo sliku koju imamo i o sebi samima, prije nego što istupimo ponovo u javnost. Nisam ravnodušan prema situaciji koja je pogoršala uslove života mnogima i dovela ih u veća iskušenja nego ranije, ali ovo nam je još jedan od dokaza da bez obzira koliko mislili da smo osigurani, od početka pa sve do kraja smo na “osiguranoj” litici. To ne znači da sve vrijeme visimo na samom kraju, ali treba biti svjestan da nas nikad ne dijeli mnogo od toga da se najednom nađemo u potpuno drugoj situaciji.
Sistem po kojem je radila moja škola se ne razlikuje mnogo od ostalih koji su primijenjeni u drugim obrazovnim ustanovama u našoj zemlji. Na kraju, bez obzira na obaveze, sve poteškoće i olakšanja potiču iznutra. Zadaci za koje me je obavezala škola nisu bili dovoljni da ispune moj potencijal. Ne smatram da sam posebno nadaren u odnosu na svoje vršnjake, već jednostavno smatram da nivoi koji svaki pojedinac može dokučiti su dublji od ograničenog programa rada u okviru sistema u kojem smo se zatekli. Sa druge strane, zadovoljstvo mi je i zahvalan sam što smo na mnogim drugim stranama i internacionalnim platformama dobili priliku za dodatno istraživanje naših sposobnosti i usavršavanje u interesnim sferama, što nam je u konačnici pomoglo da nadogradimo naše vještina i naučimo nešto za što nismo ni slutili da bi nas ikada moglo zainteresirati.
Pokušao sam da što više dokučim do sebe, jer samim tim sam mogao razlučiti šta zaista vrijedi u predstojećem periodu. Postojala je zabrana za kretanje ali nije svakoga ista “nevolja” zadesila, što sam posebno iskusio kada mi se ukazala prilika da odem na selo. Čak i prije pandemije sam osjetio koliko je priroda esencijalna, ali nisam imao iskustva sa produktivnim boravkom kod majke - majke prirode. Čak sam neplanirano ostao i duže jer sam morao ostati dvije sedmice u izolaciji koju nisam ni osjetio jer mi je ograničenje bilo susjedno selo. Ni potrebe a ni mogućnosti da idem do tamo, jer prije bi me zaustavio vuk nego policajac koji bi me kaznio što sam prekršio zakone prirode. Dolaskom na selo, dijelom vremena sam se vratio i u školu. Tačnije, počeo sam pohađati još jednu jer sam pored formalnog obrazovanja za grafičkog tehničara u Umjetničkoj srednjoj školi imao priliku da naučim kako se uzgaja i održava voće i povrće, vozi traktor, i koje sve tajne moći kriju znane i neznane biljke. Znam, nezamislivo je spojiti ove dvije cjeline obrazovanja ali prije nisam imao priliku da na ovakav jedinstven način budem u kontaktu sa prirodom, što je neizostavna vještina koju bismo svi treabli savladati, bez obzira na karijeru i zajednicu u kojoj živimo. Kod pojedinih obrazovnih sistema u svijetu, školarcima je obavezan dio nastave boravak i edukacija u prirodi. Čak što više, djeca imaju školske vrtove u kojima uzgajaju hranu. Pored toga uočio sam vitalnost funkcija, koje neprekidno koristimo a ne posvećujemo im dovoljno pažnje, u što možemo svrstati sve osnovne funkcije koje nam dozvoljavaju da iskusimo ovaj svijet. Počevši od disanja, koje, ako nismo svjesni, može dovesti do komplikacija u cijelom organizmu. Nepregledan je put i mogućnosti usavršavanja.
U konačnici, period izolacije mi je promijenio okretnice za primjećivanje istinskih vrijednosti i te ukazao na važnost posvećenosti trenutku sopstvenih razmišljanja i putovanja koje nas može odvesti na bilo koju destinaciju, čak i kada se fizički ne krećemo.