Profesorica sam. Želim inspirisati učenike da uče cijeli život,da ulažu u svoje znanje i da vjeruju u sebe. Probuditi im znatiželju za bilo koji segment života.
Radim u srednjoj tehničkoj i stručnoj školi.Uglavnom su to dječaci sa svojim problemima. Neki su samo nesretno zaljubljeni i to je sav njihov problem. Neki su uspavani i čekaju Godoa. A neki su opet sa onim stvarnim životnim problemima. Ostavljeni, bez roditelja, gladni ali ponosni,rade i uče i ne žele da ih neko sažaljeva, pa nalazimo načine da im pomognemo koliko možemo, a da se ne osjećaju poniženim.Neki se smatraju neshvaćenim.To su mali buntovnici koji žele da neprimjerenim ponašanjem privuku pažnju na sebe.
Neki... ma bilo bi to predugo... uglavnom, to su moji učenici.
I tako dok smo svi,poput onih uspavanih, čekali Godoa, nepozvana došla nam je korona, koja nije bila pravedna.
Krenula je on line nastava.Ne mogu reći da je bilo jednostavno. Od jutra do mraka profesori su bili uvezani na viber grupi. Svaka minuta je donosila nove informacije,nove probleme koje smo uspješno rješavali,jer imamo složan kolektiv. Ta sloga,ta veza na grupi je nešto što mi je pomoglo da sačuvam zdrav razum.I došla je platforma. Da bilo je teško. Bilo je problema. A tih problema ne bih da se sjećam.Ne bih da se sjećam,ali ne mogu da ih zaboravim,kao što Ahmet Šabo,ne može da zaboravi Hoćin. Bdjela sam pored mobitela očekujući njihove pozive i moji učenici su se javljali i formirali svoje profile na platformi.Tada sam počela „raditi“. Znala sam dobijati dnevno po 200 poruka. A onda pitanja, kako će raditi ovo,kako će raditi ono... A šta ću,majko moja,sa dječakom bez mobitela,a šta ću ???? Hiljadu upitnika iznad glave,i opet kolege su tu... sve se riješilo... Posla je bilo,pripreme i ispravke su mi odnosile vrijeme i zdravlje. Ali nije mi bilo žao. Svaka zadaća ,svaka poruka koju sam dobila je značila da su tu,da su dobro. Sa druge strane,počeci su donijeli nemir u porodicu.i želim da se zahvalim svom životnom saputniku na strpljenju. Ne znam da li bih ja bila tako strpljiva. Platforma me potpuno preuzela i privremeno oduzela porodici, a svojim učenicima sam postala roditelj, sestra, drugarica, a tek na kraju profesorica.
Učenici su, bar na mom predmetu bili prilično aktivni. Uvijek bih tražila povratnu informaciju. Zanimalo me, da li im je gradivo teško, preopširno, jasno. I to mi je bila vodilja da korigujem svoj rad. To mi je pomoglo da unesem neke inovacije koje su se svidjele učenicima. To su bile razne radionice u kojima su oni birali teme, pa vrednovali i komentarisali jedni druge,kvizovi...
Uglavnom,bilo je bitno održati im pažnju,da ne odustanu od učenja, da ne odustanu od znanja, jer pandemija neće vječno trajati.
I neki dan vidjeh maturante u školi. Pod maskama su smijala ista lica koja sam viđala na hodnicima četiri godine. Ma nisu baš svi isti.Neki i dalje imaju čiste i njegovane ruke,drugi su počeli raditi, pa su im ruke izbrazdane kao kod nekog starca. Neki su i dalje samo nesretno zaljubljeni. Ali svi su ostavili dubok trag u mojoj duši. Jednu boru, za koju ne znaju da je nastala za ove četiri godine ili se pojavila u posljednja tri mjeseca. Ne znam, ali nije ni bitno.
I da, na početku napisah da sam profesorica. Ma, ja sam još uvijek učenica. Učim sa svojim učenicima kako ostati ili postati bolji čovjek.