Petak, i po prvi put podignuta roletna na prozoru moje sobe. Vjerovatno je došlo vrijeme da se čovjek trgne iz tih tamnih, špicastih ralja u koje nas život baci nehotice.
Samo još kosovi zvižduću.
„Ahti, ma zašto baš mi?“ – opet ja sam sa sobom, dok gledam kroz zrake svjetlosti koje bez ičijeg pitanja pretvaraju sve u mojoj sobi u zlato i tek tako, kao mahom svemoguće i misteriozne ruke, obrišu sve nestvarne sjenke s moga lica. Tek sam se probudio, a već čujem digitalne zvukove iz susjedne sobe, kako javljaju gdje je ko umro i koliko ih je zaraženo. Samo prevrćem očima, a u drugom slučaju, kad se malo naspavam, bude mi i žao jer znam da ne mogu vani i da mogu samo posmatrati svijet kroz prozor i nekad se, možda, i prisjećati kako je vani bilo lijepo.
Već znam da me, kada se odlučim izmigoljiti uz stepenice kao zmija, čeka spremna gomila mejlova od profesora, koji, sudeći po tačnosti i preciznosti, nikada ne spavaju. Znam da oni jedino tako mogu zaraditi koricu kruha i nahraniti koga već hrane, ili na šta već profesori troše keš, ali mislim da sada pišemo više nego što smo pisali dok smo bili u školskim klupama. Ah, ti mirisi ustajanja rano i osjećaji kad trebate biti prozvani odgovarati, ali vas ipak ne prozove...Fale mi! Stanem pred prvom stepenicom i čekam ništa. Da, ništa. Neće korak naprijed, pa neće! Čekajući ništa, primijetim da su vrata od sobe moje mlađe sestre blago otvorena i od tamo proizilazi piskavi glas nastavnice koja mi je predavala u osnovnoj. Davno sam se riješio nje i njenog piskavog i dosta strogog glasa, a sad je tamo, u sobi? „Joj, nije valjda zajahala na onu svoju metlu i doletjela u sobu da predaje đacima?“ – slagale su se misli i izgovarale same od sebe, ali unutar mene. Na trenutak kao da sam bio izgubljen, a onda shvatih da sestra vjerovatno odgovara preko web-kamere. Recituju pjesmicu od Šukrije Pandže:
Sagnula se mala seja
nad utrti put,
i podigla list sa zemlje
i crven, i žut.
Pa pomisli: on boluje,
metla ga na dlan,
a nad njima smiješio se
tih jesenji dan.
Sjećam se da sam je i ja morao naučiti, pa mi je zato odmah zapala za uho, jer je već znam. Ipak, nije nastavnica bila tako loša, samo sam zaboravio kako je ljepše bilo kada su se pjesme recitovale uživo, pa stalno razgledate ko ne skida pogled s vas, priželjkujete aplauz na kraju i razmišljate šta ako vam niko ne bude aplaudirao, da li će vam se cijeli svijet srušiti, ili ćete se vi možda srušiti na parket, pa će vas buditi muljom od vode koju koristite na likovnom za pranje četkica nakon korištenja tempera. Fale mi, fale, ti dani...
***
Izmigoljim se i vinem nekako gore među sve one mejlove i po cijeloj sobi razbacane papire, zadaće, linijare i šestare, pa odlučim prije svega da se obratim dnevniku. Ništa me ne pitajte, to mi je jedini način da nađem svoje ostrvo sreće u ovom moru tuge. A u moru svega što sam gore prethodno naveo, uvijek znam gdje mi stoji jedna stvar zasigurno – moj kožni rokovnik. Otvaram ga, nekako nađem mjesto da se udobno smjestim i krenem pisati datum na vrhu, kao što to obično i radim. Kao osoba sam dosta lijen, ali kad trebam napisati dnevniku u kakvom je stanju svijet, uvijek postanem bar troduplo aktivniji. Na stolu pored, ugašeni plamen poluistopljene svijeće i gorki okus ljepote koji se javlja kad nanjušim svijeće i komade listova starih knjiga, koje sam znao čitati do zore. Krećem.
***
15.04.2020.
Dragi dnevniče,
Znam da ti se nisam javio od početka ovog ludila, ali nisam mogao. Morao sam tražiti maske za lice, kupovati antibakterijske gelove za ruke i raditi zadaće. Ma tona stvari. Najviše vremena ti duguje ova onlajn škola, jer proces je takav da ustanem, odmah krenem da radim i onda zaspim. Dobro, možda malo i lažem, nekad ni ne uradim zadaću kako bih uspio pročitati Šantićevu knjigu, Selimovićevu ili nešto tome slično. Poanta je u tome da ova godina nikako nije sašivena od djeteline s četiri lista, a meščini, nema ni zečije šape oko vrata ova planeta.
Godina je počela sa oštrim snijegom i vjetrom koji nosi i najčvršće. Početak još jedne godine bio je hladan, pahulje su mi plesale pred nosom, nošene vjetrom koji mi je ledio kosti. Volim ja zimu, pričao sam ti i radi koga. Ali isto tako znaš da čovjek poželi da raširi krila bijela, da leti ka nebu pa makar i na sekund, da ga dotakne i vidi šta je to zapravo svemir. Ma, pun je čudesa, vjeruj mi. Ljudi su zatočeni u kućama, a jadni mi se obrazujemo preko kamere i kojekakvih američkih platformi.A da znaš da mi i nedostaje ona što je sa mnom gledala pahulje i od svakog ljeta, baš zbog toga, načinila zimu. Sašila je zimu prstima dobrote i srcem svojim u kojem sam ja.I svi izlasci, i Bosna koja žuri dok teče hitro ispod mostova na kojima su napisana imena mjesečinom i raznim bojama ljubavi. Neka ide svijet, samo da ljudi ostanu mladi. I da ko je star – okusi mladost opet. Dugo će svijet pamtiti ovo, kako nigdje nije mogao, a htio je po prvi put negdje. Nije lahko, dnevniče moj dobri. Nije niti malo lahko. Ali izdržat će čovjek i ovo. Hoće! Mora! Jer, znaš, iza oluje vedrije je nebo, iza tuge bistrija je duša. Iako moramo da ostanemo unutra, jasno nam je i zašto, jer ako ne ostanemo nećemo nikada ni vidjeti šta je zapravo napolju i šta će se dogoditi. Samo ako smo zajedno, uspjet ćemo. Čeka me zadaća, odoh.
Tvoj Adis.
I izašao sam vani. Ukinut je policijski sat i zabrana kretanja. Kao što sam i rekao, važno je vjerovati. Jer uz vjerovanje, sve je moguće.
Desilo se kad se niko nije nadao, trajalo je duže od predivnog, a kraće od očekivanog. Završilo kao da se nikada nije ni dogodilo, a jeste.
#stayhome