Rano proljeće ničim nije dalo naslutiti da će dani koji slijede u mnogome se razlikovati od onih koje smo do tad doživjeli i iskusili. Do tad užurbani tempo života, slatkoća iščekivanja najavljenih takmičenja u mojoj školi, prekinuti su nečim, meni novim i nepoznatim, što je budilo strah i strepnju sa milion upitnika u glavi na koje nisam dobivala odgovore.
Sredina marta. Na sredini u svakom pogledu, ni tamo ni ovamo, bez ishoda početka, bez naziranja kraja. Sve je stalo i nagovještavalo da više nikad početi neće. Odjednom smo bili u kućama. Ruksake, koji su do tad opterećavali naša nejaka pleća, ostavili smo po strani sa čežnjivim pogledom i mislima na našu školu i redovnu nastavu. Nedugo nakon toga, stiže lijep glasnik o početku „online-nastave“. Za mene nešto drugačije, što me ostavilo u dugom razmišljanju o tome koliko sam spremna i da li mogu odgovoriti kvalitetno na taj novi izazov. Dani proljeća su uveliko bili oko nas, te kako su odmicali, tako je i „online-nastava“ postala sve bolje organizovana, a i mi spremni da odgovaramo svim zahtjevima koji su nam se postavljali putem telefona, tableta i računara. Nekadašnja pojašnjenja nama nepoznatog, koje smo dobivali u direktnoj komunikaciji sa nastavnicima, zamijenili su poruke putem društvenih mreža, te su mi ti dani i pored svakodnevnih, loših vijesti, prolazili dinamično, sadržajno, bez trunka monotonije. Kako je vrijeme odmicalo, tako je i „online-nastava“ postala dio mene i moje porodice, nezamislivi i neraskidivi dio dobrote u vremenu zla.
Ovih dana, kada završava školska godina, a miris nadolazećeg raspusta je u zraku, osjećam se bogatija za jedno novo iskustvo, a u nevidljivoj borbi za znanjem, putem „online-nastave“, izlazim kao pobjednik sa neizbrisivim uspomenama na prošle dane.