„Sve što se zabilježi ostaje, a što se pamti nestaje, iščezava.“(Bašeskija)
Polovinom marta 2020. godine iznenadno i nenajavljeno, sporim, ali neustrašivim koracima, u našu Bosnu i Hercegovinu zaluta korona virus ili skraćenom naučnom terminologijom – COVID 19.
Ta strahota ušeta u naše zahuktale gradove, naša iscvjetala, za sjetvu pripremljena sela. Useli se u kuće i stanove, među male i velike, sretne i nesretne porodice.
Korona stiže u BiH!!!
Gdje ćeš u Bosnu?!
Zabrujaše uplašeni ili inatski glasovi.
Eto korone i u naše oronule školske ustanove, među zastarjela razmišljanja, nebrojene predrasude, usađene stereotipe, obezglavljene ljude, djecu pogubljenu u ponoru odraslih ciničnih i teških priča, ograničenih shvatanja...
U naše zatvorene domove i duše, useliše se đaci. Kuća zamijeni učionicu. Laptop i telefon postadoše vrata u drugi svijet. Sve ono što nas podsjeća koliki smo materijalisti, poče nam biti sredstvo za najplemenitiji ljudski poziv - učenje i podučavanje.
Vanredno je stanje i mi prosvjetari iz kuće odašiljemo lekcije, važne prema planu i programu, a one životnovažne su tu negdje između redova, stisnute šute i čekaju neku pauzu ili digresiju da ulete.
Radim u tišini svojih zidova. Tugujem zbog nastale situacije. Izvodim nastavu uz pomoć informaciono--komunikacijskih tehnologija. Učimo zajedno, moji dragi učenici i ja. Meni je najvažnije da moji učenici iz ove novonastale situacije izađu neoštećeni i u odgojnom i u obrazovnom smislu. Da nauče da je život lijep, ali nepredvidiv. Da nauče cijeniti ono šta imaju, a da se nikad ne prestanu boriti za bolje.
Nastava je živ proces, pa je neobično sad sjediti pored savremenog uređaja i zamišljati učeničke reakcije... A ja već u prvoj lekciji napisah da mi fale moji đaci!!! Zanimljivo, tek kada bez nečeg ostanemo, shvatimo koliko nam to znači. Značio bi sad i taj mali zluradi osmijeh na neku moju ozbiljnu pridiku, značio bi i taj odsutni pogled kroz prozor, ukazivao bi na neki problem koji bi bilo potrebno riješiti... I tako, razmjenjujemo važne informacije i komunikacija teče bez ikakve buke u kanalu, a kad uslijede propitivanja, učenici se uskomešaju, žale se na slabu konekciju, objašnjavaju kako nisu mogli, nisu stigli ili nisu znali... Moji dragi i mili đaci mi često šalju odgovore po pricipu „copy paste“ rada i meni već postaje mučna ta borba za bodove, a ne za znanje... Iako smo iz mnogih djela izvukli razne općeobrazovne i prosvjetiteljske pouke, kao što su: Znanje je moć – Um caruje, snaga klade valja – Znanje nam niko ne može ukrasti...
Važno je poslati izvještaj u kojem stoji da svi učenici sarađuju u online-nastavi, a kako i čime se koriste nije važno. Važno je postalo nevažno i obrnuto. Kad pročitam neki falsifikovani, neinspirativni i nepismeni učenički rad, duboko se rastužim i upitam - Šta sam dosad radila, da li sam ispravno prenosila znanje, da li sam kroz odabrane tekstove i objašnjenja mogla doprijeti do tih malih zalutalih duša kako bi one shvatile šta znače, naprimjer stihovi - Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda...???
Nakon tih tako važnih i slaboobećavajućih razgovora između mojih đaka i mene, osvježenje mi budu časovi odjeljenske zajednice. Obrađujući razne teme kao što su naprimjer: Motivacija u učenju, Život za vrijeme korone ili Kako poslati e-mail?, otvaramo neka dosad neotvorena polja, stječemo dosad nestečena iskustva.
Djeca mi šalju ozbiljna upozorenja na šta trebam obratiti pažnju, otkrivam neotkrivene dječije sklonosti i talente.
Tako saznajem da moja tiha i učtiva Samra odlično sprema kolače, dekoriše stolove i eksperimentiše u kuhinji.
Hena mi je poslala svoju sliku mrtve prirode, nisam ni slutila da ta odana medicinarka tako lijepo i emotivno slika na platnu.
Dina mi je poslala neki komični video, pa smo se svi dobro nasmijali, a ja otkrih da ima taj skriveni dar za humorom... I tako, u vanrednom stanju, nastadoše izvanredna druženja i upoznavanja... Djeca su najveći dar koji treba pažljivo njegovati da bismo postigli željeni cilj– Ispravan i uspravan Čovjek.
Jedan od mojih učenika u ovoj školskoj godini ostao je bez oca, koji je poginuo u nezgodi motociklom, nedaleko od kuće. S obzirom da je i moj babo preselio na bolji svijet, a imali smo poseban odnos, pričala sam mu svoja iskustva i čemu me moj otac učio, pa čak i pripremao za vrijeme kad ga ne bude.
Izgradili smo poseban odnos. Javio mi se za Bajram emotivnom porukom, a pisalo je: „Razrednice, hvala Vam za sve što ste za mene učinili. Moram izdržati zbog svog oca.“
Potekle su mi suze, drago mi je da sam bar malo ojačala jednu ranjenu dječiju dušu, koja nije znala da često zaplačem i da mi fali ta moja draga „ruka u kosi“, kao u poznatoj priči Šukrije Pandže.
Sjećam se riječi svoga rahmetli babe: „U prosvjeti ne može raditi svako i ne može svako doprijeti do dječije duše.“
A slijedilo bi moje pitanje: „Kako, zar nije dovoljna diploma?“
„Dijete drago, ako ne radiš posao s ljubavlju, nećeš ni uspjeti!“, rekao bi onda, ustreptalo, moj otac, zagriženi učitelj i heroj u očima svojih kćeri i svojih đaka...
Govorio je često o važnosti obrazovanja, ali i nas nastavnika u tom zahtjevnom lancu. Pamtim jednu mudrost, često ponavljanu, meni, kćerki, budućem prosvjetnom radniku – Ako čovjeku daš ribu, nahranio si ga za jedan dan, a ako ga naučiš loviti ribu, nahranio si ga za cijeli život!!!
Onda sam djeci, stalno ukazivala da je online nastava samo jedan prolazan period u njihovom obrazovanju, sve što ne uspijemo naučiti, čekat će nas nekad na nekoj strašnoj i nepoznatoj krivini. Koliko sam ih uspjela naučiti i prepasti neznanjem i nečitanjem, provjerit ćemo u nastavku, a nadam se da će ovaj pojam sa početka priče – COVID 19 pobjeći, otjeran znanjem i učenjem. U obrazovanju je naša budućnost!!!
Naumpade mi jedan smiješni video koji je kružio internetom, a glavni lik je jedna živahna i govorljiva nana koja izreče: „Kakva korEna, kakvo ti što...!“
I upravo tako, kakva korona, a imamo bezbroj strašnijih nemani u društvu. Najstrašnije je neznanje.