Svi znamo da se danas puno više radi sa djecom nego što je to bilo prethodnih godina. Naime, samo uvođenje devetogodišnje osnovne škole postavilo nas je u ulogu učitelja i predavača. Oni smo koji vježbaju matematiku sa djecom za naredni test, jer prosto nastavnik nema vremena da se posveti svakom učeniku pojedinačno. Oni smo koji uče pjesmice kod samo deset pređenih slova, koja naravno nisu po abacednom redosljedu. Oni smo koji se moraju sjećati rješavanja jednadžbi i na neki najlakši način omogućiti djetetu da usvoji znanje,iako ruku na srce, nikad nećemo objasniti onako kako bi to učinio nastavnik. Šta se promjenilo prilikom korone-virusa? Osim što su djeca osuđena na sjedenje pred računarima, tabletima, mob. telefonima... Ograničeni kretanjem,druženjem,igrom i smjehom. Ukinuti za onaj jedinstven smijeh koji odzvanja učionicom kada se desi neka anegdota,šala... Samo smo zakoračili u II-polugodište,a korona nas je okupirala. Činilo se kao da je neka ličnost sa ogromnim rukama obuhvatila cijelu kuglu zemaljsku,i samo jednim stiskom uspjela je prekinuti sve. Izgledalo je da smo se našli u već davno pogledanom filmu. Kuće su nam postali zatvori,prostorije učionice. Mame i tate učitelji, nastavnici, profesori. Slobodno mogu reći da smo bili dežurni policajci,nadzirajući se svaki tren da li su djeca prisutna na online-nastavi. Pomalo smiješno, a opet žalosno. Meni kao roditelju četvero djece, od kojih je već troje školskog uzrasta,korona mi je znatno nametnula trostruke obaveze. S tim da imamo prvačića koji je tek počeo da uči prva slova,da sastavlja prve rečenice i čita prva štiva... Sestre su starije, koliko toliko shvaćale su situaciju. Znale su da tako mora i nekako im je bilo "cool" imati nastavu iz svoje sobe.Pratili smo TV školu,sve te viber i mesenger grupe. Uklapali smo se u jednu veliku cjelinu,koja je činila još veću porodicu. Da je bilo stresa,bilo je,da smo galamili jedni na druge,itekako da jesmo.Bilo je suza i plača, ali i smjeha. Trudili smo se da zadovoljimo ono što se tražilo od nas kao roditelja i kao učenika. Učili smo, zaista smo ulagali maximum i ako nam se na početku sve pomalo učinilo glupo. Svjesni smo da niko nije priželjkivao ovakvo stanje, zato nemamo pravo da ikog osuđujemo. Jer svako od nas je samo obični čovjek, koji mimo svojih problema, se morao snaći onako kako je znao da bi na kraju poprilično uspjela misija online-nastave onako kako je zamišljena. Žao mi je što su propuštene mature, prve školske fotografije, što se lopta nije igrala na zajedničkom terenu,nego smo se doigravali na daljinu. Ali, tu smo već na kraju. Okončali smo i ovu školsku godinu. Završili smo poglavlje za koje i ptice na grani već znaju-korona. Naučila si nas jedno, da je škola ipak nezamjenjiva i da s njom stvaramo jedno divno doba u životu. Nadam se da će nam septembar biti svjetliji i bolji i da će naša djeca sjesti u školske klupe.Neka nam je sretno!!!
