Često kada stanemo i osvrnemo se na protekle godine uvijek možemo izdvojiti nešto što je značajno za taj određeni period. Može se reći da je 2020. godina započela prilično burno, te da će svako osvrtanje na ovu godinu značiti sjećanje na koronavirus. Ovo je vrijeme otkazanih letova, jer zakazali smo... zakazali, a onda smo sve otkazali. Počeli smo pebrzo živjeti jer samim rođenjem postajemo dio ekonomske mašinerije, htjeli mi to ili ne. Trebalo je nešto da nas uspori, da stanemo, osvrnemo se oko sebe, i shvatimo koliko smo zapravo mali naspram svih ovozemaljskih čuda. Danas smo postali "brza hrana" virusu, koji je navodno nastao eskperimentisanjem sa "brzom hranom". Danas nismo prespori, nego stojimo u mjestu, zato što smo bili prebrzi. Svaki dan smo provodili dajući svoj maximum, radili za bolje sutra, a danas imamo lijepo sjećanje kao potvrdu da je jučer bilo bolje. Mediji koji su u svojoj svakodnevnici prikupljali pažnju raznoraznim beznačajnim vijestima, danas u preplavljeni vijestima o koronavirusu. Konstantno čujemo vijesti kako o broju zaraženih, tako i o broju umrlih, što ne ostavlja najbolje posljedice na nas. Širenjem vijesti o virusu, te širenjem i samog virusa, rasla je panika među ljudima. Tenzija se osjetila u zraku;u zraku kojeg smo primorani udisati kroz naše maske, a ne punim plućima. Prazne ulice su samo jedan o pokazatelja koliko su ljudi zapravo u strahu i kolika je razina panika u populaciji. Opustošene radnje, zatočeništvo u četiri zida, te sama činjenica koliko smo samo koncerata i predstava na koje smo htjeli ići otkazali, koliko je samo godišnjih odmora prijevremeno uzetih, godišnjih odmora koji su sada ispunjeni strahom, strepnjom i oprezom, a ne putovanjima sa najdražim osobama. Na koliko maskenbala smo planirali otići (ne) znajući da smo mi dio maskenbalovog plana, da je cijela ova godina jedan ogromni maskenbal. Jedna od novih okolnosti dolaskom pandemije jeste i online-nastava. Za mnoge je ovaj oblik nastave još uvijek nepoznat. Međutim, radi se, jednostavno rečeno, o korištenju različitih online platformi i alata u nastavne svrhe. Ko bi rekao da će to predstavljati toliko velik problem djeci rođenoj u vremenu najvećih tehnoloških dostignuća. Zatvoreni kod kuće uz histerične roditelje, online uz preambiciozne i zbunjene profesore, malo je reći da smo i sami izloženi prevelikom stresu. Preopterećenost obavezama, gradivom i zadacima čija smo rješenja prinuđeni potražiti na nekom portalu kojeg je mogao urediti bilo ko od nas, suludo je reći da je „online nastava bolja od regularne“. Ako ostavimo gradivo i spomenute obaveze „sa strane“, vidimo da više i nije toliko u pitanju nastava nego osjećaj i potreba da smo zajedno sa svojim vršnjacima. Virtuelni svijet u virtuelnoj učionicu uprkos tonu i slici nas ostavlja same, zarobljene u sobama u prividnoj društvenosti. Tek sada možemo razumjeti usamljenost online društva. Što se tiče profesora, ponekad kažemo kako nemaju obzira, kako je njihov posao samo poslati nam tonu gradiva i domaćih zadataka i to je sve. Međutim, zamislite čovjeka u svojim pedesetim kako je primoran preko noći ući u online svijet mladih;u svijet u kojem smo mi odrasli, a njemu ipak toliko dalek i stran. Koliko god izvršavanje zadataka zavisilo od nas, toliko zavisi i od profeosra. Koliko se profesor trudi da nam prenese znanje kroz mogućnost da se vizuelno konektujemo sa njim, toliko ćemo znanja i usvojiti. Online-nastava je omogućila da nastavni proces teče;teče kroz uvijene žice servera od njihovih domova pa sve do nas. Međutim, bez obzira na sve navedeno, online-nastava kao svojevrsni oblik provođenja nastave ima jako mnogo pozitivnih karakteristika. Posebno se treba istaći faktor vremena koji je, kako za nastavnika tako i učenika, prilično fleksibilan. Imamo mogućnost rasporediti zadatke u različitim vrmeneskim periodima, te neke čak možemo obavljati i u toku časova. Dok, recimo, boraveći u školi već izgubimo dosta vremena. Također, ja, kao vrlo introvertna osoba, vidim bolju priliku da se uključim u gradivo i istaknem za vrijeme časova. Postoji još na hiljade učenika poput mene koji su inače stidljivi i povučeni u procesu tradicionalnog vida učenja i obrazovanja, a preko online platformi nema nužnog vizuelnog kontakta i izlaganja koja mogu biti stresna za nas. Generalno govoreći o online-nastavi i načinu ocjenjivanja može se reći da ocjene uopšte nisu mjerilo našeg znanja, te da ćemo pravo znanje koje smo usvojili u toku ovog perioda pokazati tek kada se vratimo u školske klupe. Najbolji termin koji bih upotrijebila pri opisivanju ovog vida nastave je „privremenost“. Ja, kao i većina mojih vršnjaka, nadamo se da nećemo biti primorani nastaviti ovakav vid obrazovanjai u septembru. Ipak, trudim se biti što više optimistična kada je riječ o ovom vidu učenja, jer teže je onima koji tek kreću u prvi razred, ili pak maturantima koji završavaju. Djeca nemaju priliku da dožive onaj osjećaj uzbuđenja, kako od sreće, tako i od straha. Nemaju priliku upoznati prijatelje, životne prijatelje sa kojima će se družiti dugi niz godina, a s druge strane starije generacije nemaju priliku oprostiti se sa istim. Emocije ostaju zarobljene u beskrajnim optičkim kablovima. U kablovima u kojima će ostati urezane neke nikada neizgvorene riječi. Tako će i ova intenzivna online nastava ostati duboko urezana u našem sjećanju, ali i žal za protraćenim vremenom koje nismo mogli provesti u školskim učionicama zajedno sa našim prijateljima i profesorima. Već je kraj škole, ljeto je iza ugla, počinje dijeljenje đačkih knjižica, što znači po koja para od rodibine i čestitke za sav naš uloženi trud. Međutim, da li je u tome bit?Situacija sa koronom se čak i pogoršala, što je bilo i očekivano, bilo je to kao gledanje utakmice čiji rezultat već znamo. I dalje smo ztvoreni u svojim domovima, ali smo barem bogatij za jedno iskustvo, iskustvo sa online-nastavom. Mogu sa sigurnošću reći da ćemo ovo iskustvo prepričavati dalje i da ćemo se, vjerovatno, vrlo rado sjećati i komentarisati ga sa našim profesorima kada se vratimo u školu.
