Na početku godine, odnosno početkom proljeća, često smo slušali o nekom virusu koji do sada nije viđen i koji je stran za nas. Izpočetka su nas tješili da je to daleko i da ne postoji mogućnost da će stići na naše prostore. Takođe smo bili upoznati i informisani da su u tim zemljama, gdje se virus počeo da širi,razne institucije zatvorene i da je ljudima ograničeno kretanje. Jedne od tih institucija bile su i škole i da se nastava počela odvijati Online. Sve je to za nas bilo strano i čudno, pitali smo se kako to funkcioniše. Virus se brzo širio i malo-po malo, ne čujno, došao je kod nas. Gledajući druge zemlje znali smo šta nas čeka. Pripremili smo se onako kako smo znali i kako su nas drugi savjetovali. Preko raznih sredstava informisanja saznali smo da je nastava do daljnjeg odgođena. Taj neprijatelj, nevidljiv golim okom,sve je obustavio. Pitam se je li to moguće? Kako? Zašto? I još nekih milion pitanja. I tako je, kao i u ostatku svijeta i kod nas pokrenuta Online nastava. Pratili smo svakodnevno školske internet stranice i čekali upute. Sve je bilo spremno. Preuzeli smo razne aplikacije za učenje naše djece i Online nastava je počela. Tamo sa druge strane, nastavnici, profesori i učitelji, oglasili su se svojim učenicima sa „Dobar dan draga djeco. Nadam se da ste dobro. „ Razne grupe pokrenute su da bi se učenicima, ali i nama roditeljima, što bolje gradivo i nove lekcije objasnile. Ubrzo je uvedena nova mjera „Zabrana kretanja“ i naš život se uglavnom svodio na male ekrane telefona i internet. Svi đaci, nastavničko osoblje i prijatelji bile su samo male zelene tačkice u ćošku telefona. Bilo je jako tužno i teško gledati u tu zelenu tačku, znaš da je to prijatelj iz klupe i da je aktivan ali ništa više. Ja, kao majka i domaćica, dobila sam dodatna zvanja, učitelj, nastavnik i profesor. Sve moje obaveze su postale uvećane, tako su naše sobe pretvorene u učionice i kabinete. Školski pribor, udžbenici i sveske bile su na sve strane. Većinu dana smo provodili u gledanju linkova vezano za lekcije. Pretraživala sam i još neke dodatne linkove ako bi nešto bilo ne jasno. Mi, roditelji, bili smo u stalnom kontaktu u razmjenjivali smo znanje i pojašnjenja ako bi nekom trebala. Poslije urađene i poslane zadaće čekali smo odgovor od naših nastavnika. Dobijali smo taj odgovor, uvijek, u formi „odlično urađena zadaća“ i „svaka čast“. Taj odgovor davao nam je snagu da i dalje nastavimo isto. Nakon pogledane zadaće stizala je nova i tako svakodnevno. Ponekad pogled uputim ka prozoru, proljeće nas je dozivalo, vani su ptice pjevale, priroda se budila. Ali mjere, koje su bile donešene, morale su se poštovati. Nevidljivi ne prijatelj sve nas je osudio. Ponovo se vratimo našoj Online nastavi i zadacima koje moramo riješiti. Tješimo se da nismo jedini u tome i da je u cijelom svijetu tako. Iz dana u dan bilo je teško i naporno gledati u male telefone i obaveze rješavati. Trudili smo se da zadaća uvijek bude poslana u roku, da naši učitelji budu zadovoljni i da nas pohvale kako marljivo radimo. I oni su naporno radili samo što mi to nismo vidjeli,možda čak i više od nas. Ali svi zajedno smo se brzo snašli u ovoj Online nastavi.. Gledajući,onako realno, svi smo se pretvorili u borce i uhvatili smo se hrabro u koštac sa nečim do sada ne viđenim i stranim. Naše oružje su bile, maske, rukavice i Online nastava. Polako iz toga izlazimo i smatram da smo svi junaci, naravno posle naše djece. Jer su naša djeca tako hrabro sve to podnijela. Naravno, i mi smo njima bili snažna podrška. Iz ove situacije sa COVID-19, neke stvari, možemo slobodno reći,gledamo sa drugačije tačke. Jedan mali virus zatvorio nas je, u naše domove, zajedno. Sjedili smo zajedno, družili se, zbijali šale, smišljali neke igre... Uopšteno bili smo svi zajedno. Nismo žurili nigdje, i sve obaveze obavljali smo kod i od kuće. Automobili su rijetko prolazili i zrak je postao čist. Uvidjeli smo da se možemo edukovati preko telefona, računara a da nam ne služe samo za društvene mreže. Na jedan određen način pozitivne misli i zaključci imaju dobru ulogu koja nas je održavala u toj cijeloj situaciji. Čovjek, kao jedinka, treba da uvijek nađe dio pozitive bilo kada i bilo gdje jer to mu daje nadu da će jednog dana biti bolje.
