Prosvjetni radnik nikada nije mogao biti svako.
Za to zanimanje u svakome vremenu treba mnogo snage, požrtvovanja, samokontrole, a najviše, ljubavi.
Odnedavno smo se i mi, prosvjetni radnici našli pred jednim velikim izazovom-nastava na daljinu, koja je proizašla iz potrebe prevencije pandemije korone.
Iako mnogi od nas nisu imali predstavu da će se ikada u životu naći u ovakvoj poziciji online predavača, da živu riječ u učionici, zamijene pisanim dokumentima na stranici škole ili u viber grupi, ipak smo odoljeli izazovu i dokazali da smo na visini zadatka.
Snašli smo se na brzinu.
Položili ispit i savladali bauk - nastave na daljinu...
Ovakav vid nastave donio je i ogroman izazov, kako uskladiti školske obaveze i nastaviti živjeti koliko-toliko, normalno...
Teško je, ali mora se…
Budim se…
Sunce me miluje kroz prozor.
"Sunce", pomislim.
"Još jedan dan u kući. Još jedan utorak. Jedan po jedan, bliže smo trenutku kada će se ovo sve zvati juče.
Utorak je moj dan za online-predavanja.
Sjedam pred računar i počinjem sa online časom.
U roku od desetak minuta počinju pitanja i odgovori. „More“ poruka, pojašnjenja, prepirki i prepucavanja. I tako narednih tri dana. Djeca šalju zadatke, zapitkuju, uče. Neki drugi „zabušavaju“, moram ih podsjećati redovno da nisu uradili svoje zadatke. Slijede izvještaji, obavještavanje roditelja o rezultatima njihove djece…
Sljedeće sedmice idemo "Jovo-nanovo"…
Već osam nedjelja traje nastava na daljinu. Svima nama, koji smo se slučajno ili namjerno našli tu, na poslu u školi.
Da mi je neko pričao prije samo godinu dana da ćemo se jednom, vrlo uskoro, naći pred izazovom nastave na daljinu, ne bih mu vjerovala.
Al', nikad čovjek ne zna kakve izazove budućnost nosi.
Uče djeca…
A, učim i ja.
Znam, oni dobri iskoristiće ovo vrijeme da zaista nešto nauče.
Naučiće da koriste internet za pretraživanje informacija koje su im potrebne.
Dosad su ga koristili samo za društvene mreže i igrice.
Onim lošijima već popušta koncentracija.
Već rjeđe šalju zadaću i kako vrijeme odmiče, biće sve nemarniji…
Maturanti završavaju školu za koji dan.
I tužna sam zbog njih.
Što neće imati posljednji dan školovanja, koji će pamtiti po trubačima i pjesmi u školskom dvorištu.
Neće imati maturu, ni sjećanja , da sa radošću i sjetom jednom pregledaju albume sa fotografijama.
A, vrijeme prolazi neumitno, sve brže i brže.
Šta sam naučila dosad?
Naučila sam štošta.
A, najviše to da čovjek nikad ne zna šta sutra nosi.
I da se živ čovjek na sve navikne.
Naučila sam i to da je prosvjetni radnik čudo…
Da nam je lako, nije.
Da ćemo odustati, nećemo…
Znam, jednom će ovome svemu doći kraj, jednom će ovo sve biti juče. I to me raduje i drži, ta nada da ćemo ubrzo, opet, kao nekad zakoračiti u učionicu i začuti onaj dobro poznati žamor sa školskih hodnika, onu razigranu mladost prepunu radosti i pozitivne energije.
Dolazimo do najvažnije lekcije, koju sam naučila u posljednjih dva mjeseca, a ujedno se vraćam na početak priče, prosvjetni radnik može biti samo onaj koji ima dovoljno ljubavi u sebi da iznese sav teret i izazove koji ovaj posao nosi sa sobom.