Pandemija je izokrenula naopačke dosadašnji način života i naučila nas da moramo mijenjati poglede na život. Dok je svjetska populacija, koja raste iz dana u dan, nesmiljeno ugrožavala životnu sredinu pojavio se s velikim praskom Covid-19, nepoznati virus, koji je čovjeka izolovao od spoljašnjeg svijeta, onemogućivši mu osnovno ljudsko pravo – slobodu kretanja. Države su zatvorile granice, ljudi su smještani u karantine, cijeli svijet je iznova učio koliko je važno održavati ličnu higijenu te omogućiti prirodi da vrati ono što joj je čovjek vremenom oduzimao. Čovjek, koji je po prirodi socijalno biće, preko noći je izgubio slobodu, a jedino utočište od opakog neprijatelja o kojem se tako malo zna, mogao je pronaći samo u svojoj porodici. U tim vanrednim životnim okolnostima, za kontakt sa spoljašnjim svijetom, ostala je samo televizija, uz virtualne mreže. Živimo u novom svijetu i ekonomskom poretku koji nameće nova pravila i čije posljedice u ovom trenutku možemo samo naslućivati.
Mart mjesec ove godine, drugačiji od svih ranijih. Odjednom, morali smo ostati kod kuće, da bismo sačuvali kako svoj tako i druge živote. A bili smo, usred školske godine. Bio je to izazov za prosvjetne radnike, učenike i roditelje. Kako nastaviti obrazovanje u ovim teškim vremenima kada se rad od kuće nameće kao jedina opcija? Stagnacija nije dolazila u obzir, te se nastava zbog sigurnosnih mjera preselila na online platforme. Čak su časovi tjelesnog odgoja bili izvodivi od kuće i preko videa je zabilježeno izvođenje vježbi. Prilagođavanje novom sistemu rada je bilo olakšano jer smo već imali iskustvo online sedmica. Učenici su zavoljeli školu sa manje pritiska i rokova za usvajanje gradiva. U potrazi za znanjem, učenici su provodili naredne mjesece, sve do kraja školske godine, u virtualnom svijetu otkrivajući aplikacije zoom, meet, hangouts, google for education platformu i druge. Obrazovni sistem je pokazao zrelost i odmah počeo s prakticiranjem online nastave. S druge strane, parlamentarcima na svim nivoima su trebali mjeseci da otkriju da bi i oni mogli raditi za dobrobit zajednice preko ovih platformi. Ako zanemarimo uticaj pandemije na mentalno stanje pojedinca, što će tek biti predmet interesovanja stručnjaka, ovo je bio period velikog entuzijazma i posvećenosti učenju na daljinu. Nedostatak digitalnih sadržaja za izvođenje nastave, te nedovoljna edukacija obezbijeđena nastavnom kadru je bitna karika ovog sistema. Međutim, tu nije kraj liste. Udvostručen posao i učenicima i profesorima, uz svakodnevne probleme sa mrežama i funkcionalnosti tehničkih uređaja, te prekidi konekcije pa čak i nedostatak opreme, kao i neplaćen prekovremeni rad profesorima su poteškoće sa kojima smo se susreli u obrazovnom radu tokom krize. Učenicima su skraćeni časovi zbog obimnog gradiva, a da je našem obrazovanju potrebna reforma, potvrđeno je i ranije Pisa istraživanjem koje je pokazalo da je svaki drugi učenik funkcionalno nepismen i da stečena znanja u školi nemaju primjenu u svakodnevnom životu. Bilo je đaka koji nisu imali moderne uređaje i koji nisu mogli pohađati online nastavu dok im darežljivi ljudi nisu obezbijedili sredstva za rad. Pandemija je tako pokazala kako je humanost na prvom mjestu, ali i koliko je važna informatička pismenost jer u modernom dobu smanjenja troškova u firmama, sve će više biti potrebe za radom od kuće. Online seminari i webinari su nas podsticali na razvijanje kompetencija i potencijala i upravo ovo je bitan aspekt obrazovnog rada koji je korona virus otkrio. U vremenu fizičke distance najviše je nedostajalo druženje s prijateljima iz školskih klupa, ali fizička distanca nije nužno vodila i socijalnoj udaljenosti te je trebalo unatoč zabranama kretanja održati kontakte i širiti pozitivnu energiju i osmijehe koji su svima bili prijeko potrebni. Kontakti su održavani na društvenim mrežama i svi su se utrkivali da pokažu vještine, kreativnost, te animiraju druge da razviju empatiju i pomažu onima u potrebi. Danas svi od naučnika očekuju da osmisle vakcinu ili neki lijek za Covid-19. A koliko je naučno-istraživački rad inače cijenjen, najbolje pokazuje poređenje plaća nogometaša i prosvjetnih radnika ili podatak o izdvajanjima iz budžeta za ove svrhe. Naučnici su kao i prosvjetni radnici potcijenjeni i vlasti uglavnom ne uviđaju da ulaganja u nauku nisu trošak već prijeko potrebna investicija u budućnost. Učenici su upoznali i jednu sasvim novu stranu svojih profesora, pored one formalne. Spoznali su da brinu za njih, savjetuju ih i skreću im misli sa broja zaraženih i umrlih na broj oporavljenih, kako bi barem nakratko zaboravili na prijetnju koja vreba na svakom koraku. Svijet kojem nedostaje boje je adekvatan opis za marginalizirane u našem društvu koji su prepušteni sami sebi u svoja četiri zida i za vrijeme korona virusa. Ne govori se glasno o umanjenju sredstava, zbog pandemije, centrima za podršku porodicama sa djecom koja imaju poteškoće u učenju, niti o radikalnom smanjenju sredstava za projekte podrške, kao ni smanjenju invalidnina za tu djecu. Poznato je da su rebalansima budžeta osigurana milionska sredstva za podršku i oporavak od posljedica korona virusa, međutim u korona zakonima nema predviđene podrške za udruženja koja rade sa ovom djecom i koja se zbog toga moraju oslanjati na nevladin sektor. Oni su bili primorani pratiti online nastavu i uspjeli su, ali to nije idealno rješenje za njih. Inkluzija još nikad nije zaživjela u našem društvu i to je reforma na kojoj moramo raditi. Izdvojimo učionicu u kutiji koja je zaživjela sa pažljivo osmišljenim programom za svako dijete i roditelja u okviru programa EDUS i upravo inspirisani tim primjerom trebamo težiti pristupačnom rješenju za ovu djecu na državnom planu. Kriza uzrokovana pandemijom je donijela pritisak učenicima koji su morali pokazati visoki nivo samoodgovornosti u sticanju znanja i prikupljanja informacija. Važnost izvora i različitih načina dolaska do informacija najbolje je pokazala pandemija jer nije znanje samo ono što piše u udžbenicima. Pokazala je i značaj organizacijskih vještina raspoređivanja vremena te vještina improvizacije kako učenika tako i profesora koji su svoja predavanja morali prilagoditi virtualnim učionicama. Početna euforija učenika je ubrzo pregorila, a učenici su ipak shvatili prednosti tzv. “realne nastave” i već sada priželjkuju povratak u školske klupe iduće školske godine.
Pandemija je učinila svijet malim, ali globalnim selom jer su svi umreženi prolazili kroz istu krizu. Pouka koju su virtualne škole poslale jeste da ne posrnemo pred preprekama i ne odustanemo od sticanja novih znanja kojima ćemo nadjačati sve nedaće. Također, učile su nas da snažimo jedni druge i da brinemo za drugog i drugačijeg i pomažemo starijima od 65 godina. Zajedno, humorom i altruizmom, možemo prebroditi ovu krizu. Čovjek je zoon politikon, još u Aristotelovo vrijeme bio, ali u novom svijetu korona virus diktira pravila i pokušava oslabiti čovjeka kao društveno biće koje ne smije posustati! Sloboda je najsjajniji dragulj iz mora dražesti koje život nosi. Čovjek nije rođen da bude okovan lancima policijskog sata ili online nastave, već da širi krila i uzdiže se znanjem i vještinama sa mladim naučnicima, ali i starijim iskusnijim sugrađanima. Baš zbog toga je bilo bitno vrijeme iskoristiti kako ne bismo živjeli sa strepnjom u duši za sutra, pod krinkom prošlosti, zabrinuti šta će nam izgubljeno vrijeme izolacije donijeti.