U online svijetu ti biraš tko si i što si. Neki odaberu da se prikazuju kao veliki altruisti, moralisti, učenjaci, dobrotvori, mirotvorci…
Drugi pak, su oni, malo manje dobri likovi. Hejteri - rekli bi moji učenici. Na sve su kivni i svakome nađu manu.
A ja?! Gdje sam i što sam ja u svemu tome?
Pa ja sam – ja! Sa svim svojim vrlinama i manama. Sa dobrim i lošim stranama.
Trideset dana sam provela u učionici. Trideset i ni dana više. Tek što sam se vratila s porodiljnog odsustva na kojem sam bila zarobljena milijun i jednim problemom i željom da moje dijete bude dobro i stane na svoje noge dođe odluka o obustavi nastave.
Prva pomisao je bila - super! Provodit ću vrijeme sa svojom dječicom i učiti stariju pisati, brojati, pjesmice, kuhati, a mlađu hodati, pričati, mahati, slati puse…
Sve to potisla je online nastava. Vrijeme provodiš za laptopom. Učeći nečiju djecu složenom kemijskom računu koji će, budimo realni, trebati tek nekolicini njih.
A moja djeca? Pita li mene netko kako je biti mama dječice koja ne razumiju da mama mora raditi, a one trebaju biti tihe. I ne ometati nastavu. Jer eto, nekom šesnaestogodišnjaku koji dobije kavu i doručak u sobu je zasmetalo što profesorica ne objavi nastavni materijal za taj dan u 8:00 jer, zaboga, tada imamo sat, već isti dobiju u 12:30 istog dana, kada oni po rasporedu imaju tjelesno.
Pita li mene itko od kolega, nadređenih pa i učenika kako sam? Kako izlazim na kraj sa svime time?
Ne. Od tebe se očekuje da znaš sve online platforme, imaš brilijantne ideje kako na što lakši i zanimljiviji način predstaviti učenicima ionako teško nastavno gradivo. Sve to, poželjno je, da je popraćeno video-materijalom, ali nemoj da slučajno nešto bude na ćirilici jer...eto frke. Ne znaju svi ćirilicu i ti si upravo tim nesmotrenim potezom na sebe navukao gnjev šesnaestogodišnjaka.
Tvoja četverogodišnjakinja je odavno ljuta na tebe i demonstrativno ti kaže da te ne voli jer samo pišeš tuđoj djeci, a nju i seku ne voliš jer se ne igraš s njima. I ne doručkujete više skupa jer si stol u kuhinji pretvorila u radni stol.
Lomiš se. Lomiš se između toga da budeš majka, supruga, profesorica, emocionalna kanta za smeće učenicima čiji je najveći problem što nemaju 18 pa moraju sjediti kući… I u svemu tome ne možeš, a da se ne zapitaš "Pa gdje sam tu ja?"
Nestala sam iza sličice na google classroomu i inicijala TMT.
Ja, osoba od krvi i mesa, sa svim svojim vrlinama i manama. Sa željom za razgovorom, argumentima zašto je vodik metal ili pak nemetal, sa željom da moji učenici ostanu zdravi i da se čuvaju. Da čuvaju one koje vole. Da uče. Rastu u svoj svojoj dobroti i izrastu u velike ljude. Izrastu u čovjeka. Čovjeka kojeg je danas teško naći među ljudima.
A ja…
Ja doživim da nakon tri mjeseca online nastave susretnem kolegicu koja svakodnevno objavljuje poticajne tekstove na društvenim mrežama, koji skupljaju stotine lajkova, dijeljenja i komentara, koja je, reklo bi se, satkana od čistog dobra, i s ushićenjem ju pozdravim, a ona me upita KAKO SI?
Konačno netko da me i to upita! Konačno! Kažem jesi li spremna slušati, a ona… Ona samo odmahnu rukom, okrenu se i ode od mene.
Na društvenim mrežama opet je osvanuo tekst. Stotine komentara i lajkova nepoznatih ljudi se nižu. A nije spremna slušati. Slušati one koji s tobom grade ljude koji će sutra možda učiti tvoju djecu, kao što ti danas učiš njih. Važno je reći to što ti imaš na duši. Da je Covid-19 nešto što nas je fizički udaljilo, ali emocionalno vezalo – eh kad bi tako jednostavno to bilo. Što tebe tišti. Drugi... pa i onako su samo ikone na zaslonu računara koje svojim lajkom hrane tvoj ego.
A ja…
Ja sam online, a opet tako offline. I neka je tako. Ostajem svoja. Pozitivna, a na sreću, negativna.