“Online nastava je obavezna! Morate imati povratnu informaciju od svakog učenika! Vjerovatno ćete, ako ovo potraje, trebati i ocijeniti učenike, pa vodite evidenciju! Nemojte im davati previše informacija, samo ono osnovno! Nemojte previše jednostavne zadatke zadavati, to ih može demoralisati! Dostavite informacije o tome šta ste uradili! Trebate….”
Morate! Trebate! Pazite! I tako iz dana u dan u ovih proteklih dva i po mjeseca.
Kako da to uradimo, imamo li opremu (telefon,laptop…), imaju li djeca opremu…kako se izvodi ta online nastava i bezbroj pitanja. Uh, samo da se vratim u učionicu i čujem “cijukanje” krede po tabli, to će biti najugodniji zvuk.
Privodimo kraju još jednu školsku godinu, na drugačiji način, ali akteri isti: učenici i nastavnici. Jeste skroz drugačije, ali se opet svodi na isto. Oni koji su radili u učionici, opet rade i u virtualnoj učionici, a oni koji ne rade, opet nađu izgovor zašto ne rade.
Ovih dana često razmišljam o svojoj prvoj generaciji učenika.
Vrijeme radnje: od novembra 92. do maja 97. godine.
Mjesto radnje: podrumske prostorije u Gornjem Rahiću i Maoči.
Sjećam se kao da je jučer bilo…
Moja prva generacija učenika, neki su bili mlađi od mene dvije godine; oni maturanti, a i ja tek završila pedagošku akademiju. Nastava se održava u podrumima kuća, unutra nakrcano i po 70 duša. Radoznale dječije okice vas gledaju, ne boje se granata, smiju se, šapuću, pitaju šta ih interesuje; razgovarate malo o gradivu, malo o životu. Nemaju knjiga, neki nemaju ni svesku, pozajmljuju olovke; neki dolaze pravo sa ratišta, osjećaju se i prave pomalo važni jer su postali punoljetni i mogu nositi pušku i braniti domovinu. Djevojčice k’o djevojčice, iz prikrajka ih promatraju, šapuću i smješkaju se. Iskre prvih ljubavi frcaju na sve strane.
Sjećam se prvog predavanja sa tim “velikim” maturantima. U učionicu/podrum dolazim prije svih da ih dočekam, tu je i direktor koji će me predstaviti učenicima. Podrum se polahko puni, ulazi mladić visok, suncem opaljenog lica. Maskirne hlače, siva jakna, kačket naopako okrenut i puška na ramenu. Sjeda do mene i pita me: ”Šta ima?” Namigne mi mangupski i nastavlja priču. Kaže da me nije prije viđao. Ja se samo nasmijem, ne znam šta bih mu rekla. U uglu se smiju tri djevojčice, ali ga puštaju da se”provaljuje”kako kaže jedna od njih. Kroz nekoliko minuta, ustaje direktor, zove me da priđem do katedre i predstavlja me. Onaj mangup ostaje zabezeknut, zacrveni se i obori pogled, djevojčice se smiju i ja počinjem sa nastavom. Nastavio je da dolazi povremeno na nastavu i ovu anegdotu nismo nikada spominjali.
Najmlađi kojima sam tada predavala su bili tada 8. razred. Neko je postavio video o toj generaciji na youtube, i prije nekoliko dana ga je neko postavio na Facebook. Maturirali su 1997. a ja sam im predavala (većini njih) od školske 92/93. pa do 97.
O njima mislim zadnjih dana, ali ne sa sjetom i tugom, nego sa velikim ponosom.
Njihovo skoro cijelo srednjoškolsko obrazovanje je bilo u vanrednim okolnostima: nisu imali skoro ništa od nastavnih materijala, sveska i olovka su predstavljale skoro sve, ali se ne sjećam da su se žalili. Živjeli su u tuđim kućama, nosili tuđu odjeću, ali imali su svoje snove i hrabro koračali ka njihovom ostvarenju. Gledam video i sjećanja brzinom svjetlosti promiču, iz dubine izranjaju neka koja sam nesvjesno potisnula; neka su na samoj površini i samo su čekala moj znak da iskoče.
Njihova školska godina realno nije trajala niti 3 mjeseca, ali nisu ostali nepismeni, nisu ostali “zaostali”, nisu ostali uskraćeni za znanja koja su im bila potrebna da danas budu NEKO. Ta znanja su usvojili kada su za to bili spremni i kada su im bila zaista potrebna. Oni su danas ugledni ljekari, briljantni pravnici, izvanredni profesori, istinoljubivi novinari, vješti privrednici, vrsne zanatlije, dobri roditelji, dobra djeca svojim roditeljima – DOBRI LJUDI. Neću ih imenovati, ne mogu ih sve nabrojati jer bih nekog sigurno zaboravila, a oni to ne zaslužuju; svi oni će se prepoznati.
Ono što je bitno, gledajući iz današnje perspektive: ne trebamo i ne moramo ništa!
Trebamo samo usporiti i usmjeriti svoju energiju na stvari koje nas interesuju i koje su zaista važne! Trebamo sačuvati sebe i svoj duševni mir!
Nismo naučili sve što smo trebali; neka nismo, naučit ćemo ako to želimo, za dan, dva ili godinu, ali naučit ćemo!
I današnje digitalne generacije imaju svoje snove, svoje problem. Ma koliko su se radovali online nastavi, jer su konačno mogli da budu “na telefonu” po cijeli dan uz izgovor da rade zadaću, umorili su se. Neki posustaju, a neki su previše odgovorni. Bilo je puno humorističnih situacija, pravih, životnih, njima izuzetno važnih.
Ispričat ću jednu: učenici dobijaju zadatak u ponedjeljak ujutro, te dogovaramo da ću im postaviti kviz za tri dana i da će ga raditi od 10 do 10 i 30. U 10 i 50 stiže u Classroom privatna poruka od jednog učnika i evo kako teče prepiska:
Meni je prepiska popravila dan, nasmijala me, ali istovremeno i rastužila.
Ko je kriv?
- policija koja je zaustavila oca, pa dijete nije stiglo na vrijeme na kviz,
- otac koji nije nosio masku, dobio novčanu kaznu i ”jedinicu”
- dijete koje nije radilo kviz, pa pokušava da objasni da nije do njega
- nastavnik (ja) koji je zakazao kviz.
Niko nije kriv, a dijete najmanje. Njegova briga da ne dobije negativnu ocjenu pokazuje da je dijete, uvijek dijete i da ima samo jednu brigu, a to je škola. I nije bitno da li je prava ili online, uvijek će predstavljati izazov za učenike, a i za nas nastavnike, a u cijeloj priči najgore je prošao roditelj – em novčana kazna za nenošenje maske, em jedinica J.