"Naredna dva mjeseca biti će krajnje kritična, a svi mlađi od 18 i stariji od 65 godina staviti će se u potpunu izolaciju. Policijski sat će biti na snazi od 20h-05h. Kazne su i više nego stroge.''
Osvanula je ova vijest na svim portalima, vijestima, društvenim mrežama i drugim medijima u jutro 18. marta, ove nevjrovatno teške 2020. godine.
Svi su bili u panici i u nevjerici kako živjeti na takav način i doslovce "u zatvoru''. Pitali smo se na koji način, ali eto, nekako, na neki način preživjeli smo i dočekali 18. maj, jučerašnji dan obilježen kao 2 mjeseca nakon uvođenja svih tih mjera. Naravno, do sada, one su skroz oslabile i svi se konačno možemo slobodno kretati bez ikakvih zabrana, ali da je bilo teško... bilo je.
Itekako jest, ali evo kako sam ja provela ova 2 mjeseca.
Za vrijeme prvog mjeseca kada nisam čitavih 30 dana provirila van iz stana (pa čak ni u haustor) bilo je nezaboravno teško. Boraviti u stanu, zajedno sa svoje dvije sestre, 24 sata 30 dana, sama jeza me hvata kada na to pomislim, ali moram priznati, zapanjujuća je činjenica kako je ipak brzo prošlo. Navikavala sam se na školu ovakvu kakva sada i jest, online. Dobro je išlo s obzirom na to da je u potpunosti izmijenjen način rada. Također, nikad nisam mogla pomisliti ni povjerovati ako bi mi neko rekao da i serije mogu tako dosaditi. Ali ipak, gledala sam ih, jer šta da radiš 30 dana u potpunom zatvoru. Sjećam se, a moram spomenuti, da sam par dana i pokušala izaći iz zgrade pa makar i u šumu u okolici, ali ne!
S obzirom da živim ,,tik'' uz ambulantu, ispred koje je danonoćno boravila policija zbog mogućih zazraženih u njoj, nisam mogla maketi nikuda te sam nakon par pokušaja već odustala. Počela sam aktivnije svirati klavir i vježbati kompozicije te pjesme koje do sada nisam znala svirati. Prijavila sam se na dosta kurseva, a i završila neke od njih:
- Adobe Photoshop,
- Adobe Ilustrator,
- Francuski jezik,
- Šah i
- Esperanto-univerzalni jezik svijeta.
Mnogo sam ponosna na sebe i na svoj uspjeh jer nisam ni bila svjesna da toliko toga postoji i na online edukacijama i sigurna sam da će mi znanje stečeno u ovom periodu dosta pomoći.
I eto... tako prođe 1 mjesec karantene nakon čega je krenulo ublažavanje mjera jer se broj zaraženih znatno počeo smanjivati. Ukinut je policijski sat, a mi mlađi od 18 smo dobili 3 dana kojima smo se mogli kretati. U tome je počeo i Sveti mjesec Ramazan. Dopustili su nam dnevne namaze, a zatim, kada nam je potpuno dozvoljeno kretanje, dopuštene su i teravije. Počele su razne akcije te sam kao dugogodišnji volonter u Crvenom Križu Donjeg Vakufa učestvovala u akciji prodaje markica za najugroženija područja pogođena CORONA VIRUSOM. Da, upravo tako, i dalje se sve vrtilo oko njega.
Ne obazirući se na to i pokušavajući se vratiti što normalnijem životu, zajedno sa Mrežom Mladih u mom gradu, čiji sam član već par godina, dijelili smo iftare pretprošle i prošle nedjelje, a već sutra pakujemo i dijelimo predbajramske/ramazanske pakete za naše sugrađane koji su slabijeg socijalno-ekonomskog stanja.
Mnogo volim pomagati drugima, posebno djeci i osobama treće životne dobi te je zbog toga ovaj dio karantina meni najdraži.
Sve u svemu, dosta toga sam naučila u ovom periodu i smatram ovo jednim velikim iskustvom za sve nas, a ne samo traćenje vremena za TV-om, laptopom, računarom i ostalim "kradljivcima" vremena.
Nadam se da je svako iskoristio ovaj period na najbolji mogući način jer ja zasigurno jesam.