„Dobro je kad u životu za nešto se boriš, rukama stvoriš.“

16.06.2020
Adis Arnaut

„Dobro je kad u životu za nešto se boriš, rukama stvoriš.“

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2020.

Ponedjeljak. Još jedan radni dan i još jedna prilika da Ksenija Fiedler pokaže kako iznimno voli svoje đake i kako ne može proći niti jedan dan, a da ih ona makar malo ne usreći. Zagreb, Kamenarski breg broj šesnaest trenutno je prebivalište Ksenije Fiedler – nastavnice maternjeg jezika u dvije škole, majke jednog sina Sergeja Fiedlera kojeg voli neizmjerno, čak više i od svojih đaka. Ksenija je, zapravo, rođena u Ulogu kod Kalinovika – rodno mjesto njezinog uzora u pisanju i čovjeka zbog kojeg je uspješno položila sve ispite na fakultetu bez problema, jer je vjerovala da će jedoga dana svojim radom ispuniti nečije srce, a njezin uzor bio je Šukrija Pandžo. Može se reći da su toga jutra i kosovi zviždukali i svojom slobodom slavili još jedno karantensko jutro. Tek je godina 2001., nije mnogo prošlo od rata i od njezinog preseljenja iz Bosne u Hrvatsku, a i grad je bio zahvaćen nekim opasnim virusom, pa su svi građani morali ostati u kućnom pritvoru (ili bolje rečeno zatvoru), a učenici i studenti učili su preko tehnoloških naprednih platformi, a nastavnici su morali dati sve od sebe kako bi oni uspješno shvatili i savladali gradivo.

– Hoćeš da ti donesem šećer, nešto slatko? – upita Sergej, Ksenijin sin kojeg ona mnogo voli.

– Ne treba, hvala, dovoljno mi je slatko jutro! – odgovara mu Ksenija i ispija gutljaj kafe dok pomiče miš čijom moći briše neku riječ na računaru jer je preteška za njezine mezimce – sve učenike iz obje škole u kojima ona predaje. Inače, pravila im je test i za svakog ponaosob smišljala laganija pitanja koja će moći sigurno uraditi njezini mezimci i za to dobiti peticu.

Sergej zatvara vrata, a prije toga klima glavom. Zabrinut je za svoju majku. Od kako je krenula on-line nastava, ona cijele dane provodi za računarom. Ksenija je sada supruga veterinara Tomislava Fiedlera i živi sa njim i sinom Sergejem. No, imala je ona još jedno ljubavno poglavlje, ili bolje rečeno nesretno ljubavno poglavlje u životnoj knjizi koje je nekako otkinuto, umočeno u bure vode i onda, potom, zapaljeno i bačeno negdje. Naime, Ksenija je imala još jedno prezime – Gačal, a dobila ga je od bivšeg supruga Ivana Gačala s kojim je imala sina Damira. Damir je, nažalost, kupio jednosmjernu kartu na putu ka nebu i herojskim ratnim visinama, pa je sada među oblačnim palačama od bisera i leda. Sjedi i posmatra svoju majku, kako je odgovorna i još uvijek predivna. Poginuo je u ratu, a mogao je da pođe u Hrvatsku s roditeljima prije rata. Odlučio je da ostane i da se bori za domovinu. Od tada ga je vidio samo Bog i ptice koje su slavile veličinu Boga dok Mu se Damirova duša vraćala tiho, u svemoguće i moćne ruke. Ksenija je plakala mjesecima i još uvijek joj je u srcu neki trag koji je vječan i koji će uvijek voljeti Damira. Ivan je oženjen u inostranstvu, a napustio ih je pred rat, kad su umalo ostali bez igdje ičega. Tako bi se desilo da se nije pojavio Tomislav i zaželio se i nje i Damira u svome okrilju, a kojem je kasnije rodila sina Sergeja.

Bilo kako bilo, ona je sada jaka i odlučna žena koja neće žaliti za stvarima koje su se desile, već će ih zaključati duboko u sebi i s njima poći na nebo kad za to dođe vrijeme. Sada joj je samo bitno da pomaže učenicima koji su tu da njeno zanimanje veličaju i da miču sve oluje i glasne gromove ako zatreba, da stvaraju znanje i da stvaraju od sebe ljude koji će sutra popraviti stanje i koji se neće boriti nikakvog viruščića koji je odjednom zavrebao svijet.

– Jeste li svi pristuni? – upita Ksenija učenike tokom video-poziva.

– Da, svi smo tu! – odgovoriše svi, ama baš svi gromoglasno.

– Drago mi je! – reče Ksenija i iskreno se nasmija iz dubine duše i srca.

– Danas ćete pisati test, ubrzo vam šaljem zadatke, a ako vam nešto ne bude jasno, pitajte slobodno i obratite mi se bilo kada. Ja sam tu za vas. – nastavlja Ksenija i u srcu joj se rastvori neka tvar koja je sačinjena od ljubavi i ponosa i koja pomjera granice svakog drugog osjećaja i tjera ih u kut.

– Hvala Vam, nastavnice! – opet svi gromoglasno.

Zadaci su završeni, a Ksenija ostaje budna skoro cijele noći kako bi pronašla svaki detalj koji bi učenicima mogao da izvuče bolju i ljepšu ocjenu. Vani pada kiša, a ona je već bila otvorila prozor. Ulična rasvjeta sija punim sjajem i uvećava kapi kiše koje se smjenjuju jedna za drugom. Samo još svjetlo ekrana laptopa sija u tmurnoj radnoj sobi Ksenije Fiedler i siva poluzahrđala lampa kojom osvjetljava slova na tipkovnici, i svaki put sve više smanjuje njen sjaj kako bi što prije naučila tipkovnicu napamet, kako bi bila bolja i draža nastavnica svojim malenim mezimcima.

– Hoćeš li spavati? – upita je glas iza poluoškrinutih vrata, a koji dolazi od njezinog sina Sergeja kojeg jako voli.

– Evo, još samo par testova. – odgovara Ksenija pogledavši na jedan tren u Sergeja, a kad on već polahko zatvara vrata, vraća pogled na ekran laptopa.

– Kasno je, a i umorna si. – zabrinutim tonom viče Damir.

Ksenija ne odgovara, a Damir izlazi van. I tužne su te noći kad moraš za obavezama, a ne za porodicom. Kiša pada i vraća film u glavi kako je bilo sve ljepše prije virusa i prije ratova, kad su svi mogli šetati slobodno kud god ih srce nosi, kud god im neki čarobni magnet privlači dušu i tijelo. A sada... Zatvorene trgovine, zatvorene škole, poslovi, tržni centri...

Dolje niz ulicu još samo blinka pokvareno svjetlo od trgovine sa Second Hand odjećom, ne zato što je otvoreno – nego zato što je neon reklama pokvarena i samo se čeka da je udari grom ili da pokisne dovoljno kako bi se cijeli kvart ili četvrt dignuli u vazduh.

Zaspala je u tišini, a sanjala je sina kako bježi od granata. To je bio jedan čaroban san u kojem su se držali za ruke i nekako, oživjeli su oboje. Ona – polumrtva, a živa, a on – živ, a mrtav.

Lijepog li sna!

– A sad će jutro, sine majčin! – plače u snu, a u javi klizi suza na mjesečinom obasjanu posteljinu u kojoj je zamotana Ksenija Fiedler.

– Majko, srest ćemo se. Ne brini. – govori Damir koji je sada duh i imaginacija u Ksenijinom umu, a koji je prenatrpan zbog zadataka koje mora smišljati kako bi svijet postao bolje mjesto.

– Sine, voli tebe mama. Ja sad volim djecu samo zato što me svako podsjeća na tvoju mladu kožu koju sam voljela rastegnuti rukama onako iz srca. Svaki korak je za tebe, sine majčin! – odgovara Ksenija, a budi se uplakana jer ju je zvono na vratima probudilo.

– Evo, stižem! – viče i briše suze, te silazi niz stepenice sa sprata kako bi otvorila vrata.

Gleda, ne vjeruje. Njezini mezimci!

– Djeco moja, dragi moji! Otkud vi? Jao, vidi ih! Svi su došli! – izgovara im imena svima i dodaje na to „jao, pa i ti si došao“.

– Uđite! Policijski je sat, kako ste samo hrabri, mili moji! Uđite dok vas nije vidio niko! – govori ona i skoro da je opet zaplakala.

Ulaze, i kako ulaze – ostavljaju cvijeće pored vrata koje su ili kupili ili ubrali.

– Kako ste samo pažljivi i kako ste me samo iznenadili! – reče radosna Ksenija Fiedler, nastavnica koja voli svoju djecu, a koju djeca, naizgled, još više vole. Pričali su o svemu i svačemu, a Ksenija Fiedler više je mislila na svoga sina Damira nego na trenutnu situaciju. Kada su učenici otišli, Ksenija se penje na tavan i putem uspomena traži tragove kako bi još jednom (ali ovaj put na javi) kročila u vremeplov i možda opet, nekako, primila sina za ruku, pa makar i kao duh. Svuda stare žute kutije, a Ksenija traži jednu plavu u kojoj su sve Damirove igračke koje je nehotice ponijela pred rat u Zagreb iz Bosne.

– Evo je! – povika glasno i onda se sjeti da Sergej možda još uvijek spava, pa stavi ruku preko usta kako se to eventualno ne bi opet ponovilo. Sjeda na pod i rovi po plavoj kutiji, a onda, potom, vadi bager, pa zgrtalicu, pa kolekciju sličica. Bože, kako je divno, ali i teško to djetinjstvo! Kad nam je na pameti samo igranje sa sličicama, skakanje po baricama, hvatanje kukaca koji lepršaju po livadi. Letimo za onim zalutalim kišobranima i sami zalutamo među ognjištem i okršajem munje i groma, sve one varnice koje vidi samo dječije oko – pravi su raj! Hvatamo zlato ispod duge, odnosno hvatamo dugu da dođemo do zlata, i što joj se više primačemo – to je ona dalje. Ksenija gleda igračke i plače, a među svim tim stvarima nalazi album s fotografijama na kojima su Ivan – njen bivši suprug, i njen dragi Damir – kojeg voli najviše. Suze su kvasile to izborano lice i punile srce tugom. Srce stegnuše lanci bola i skoro da je pola dana proplakala. Navečer, ulazi Sergej u Ksenijinu radnu sobu i u ruci nosi bombonjeru i bijele ruže koje Ksenija najviše voli.

– Hvala ti, voli te majka puno! – govori i ljubi ga u obraz.

Te večeri stric Dinko Mikić došao im je u goste, a Ksenija je bila prezauzeta, pa je razgovor s njim vodio Sergej:

– Ma kakav virus, to samo lažu narod! Ja sam završio jednom iza rešetaka samo zato jer sam prebio onog mamlaza – bivšeg supruga moje žene. I neće mene neki policijski sat zaustaviti da ja hodam. Ima da hodam jer varaju narod! – govori Dinko Mikić, a Sergej zapravo ne vodi razgovor jer donekle vjeruje da je to istina pa se samo smješka na njegove riječi.

Došlo je vrijeme za novi dan, novi čas maternjeg jezika i onaj čas kojeg se Ksenija najviše plašila i za koji zna da je definitivno došao u pogrešnom trenutku. Na tom času, sa učenicima je trebala da interpretira pjesmu „Samo da rata ne bude“ od Balaševića. Stezale su joj se ruke i brisala je suze brzinom svjetlosti onako redom kako su isticale kao vodopadi iz najljepše špilje koja je razbijena nečime iz prošlosti. Nije htjela da je učenici vide takvu, pa je tog časa ugasila kameru i rekla im da se nešto pokvarilo, a da će to ubrzo popraviti.

– Djeco, danas radimo... – kroz suhi ton čuju se suze, pa nastavlja:

– Samo da rata ne bude.

 

Čita tekst i briše suze čije krikove vješto sakriva od mezimaca:

Pijani momci prolaze duž naše tihe ulice,

oni u vojsku polaze, prate ih tužne curice,

brinu ih slutnje sulude - da rata ne bude!

 

Ne mogu da me ne sete suze na vrh tvog nosića

devetsto-osamdesete, ulice Brane Ćosića

i voza crnog k'o da s njim zauvek odlazim.

 

Znaš šta, neka mora sve potope,

nek se glečeri rasture, večni snegovi otope.

Pa šta, neka kiše ne prestaju,

neka gromovi polude, samo rata da ne bude!

 

Znaš šta, nek se doba preokrenu,

nek se zvezde uznemire, nek se planine pokrenu.

Pa šta, vetri nek pomahnitaju,

nek se vulkani probude, samo rata da ne bude!

 

K'o zlatni prah, oreol sna, oko malenih glavica

i tvoja ljubav nad njima čuva ih kao lavica.

Loše te vesti uzbude - da rata ne bude!

Poziv se iznenada prekinuo, a prekinula ga je Ksenija Fiedler koja više nije mogla da ućutka suze i koja je, prije svega, samo nastavnik i samo čovjek od krvi i mesa s emocijama.

Jutro se budi, a Ksenija je preminula već prije tri dana. Kiša je kvasila njezin mramor dok su se svi u crnini okupili okolo. Plače Sergej, plaču Mezimci. I niti kiša nije mogla da spere tu tugu koju nosi Ksenija, čak i kao duh, a tek sreća kojom će se osuti kad dođe do Damira. Sad će žaliti za Sergejom, ali će ga čekati. Život je takav: uvijek je neka vaga u pitanju i nikad ne znamo kad će koja strana prevagnuti.

Virus je par godina nakon ovoga nestao, a svi i dalje pamte dragu nastavnicu i majku Kseniju Fiedler.

Desilo se kad se niko nije nadao, trajalo je duže od predivnog, a kraće od očekivanog. Završilo se kao da se nikada nije ni dogodilo, a jeste.