Nastava, pojam koji inače vežem za onu ustaljenu sliku bilo koje školske učionice, ove školske godine je dobio novu dimenziju, barem nekoliko novih.
Učionica po definiciji predstavlja prostoriju koja unutar sebe sadrži đačke klupe sa pripadajućim stolicama, radni stol nastavnika sa pripadajućom stolicom i naravno, uvijek prisutnu damu koja oduvijek nosi ime Tabla.
Naravno, neizostavni dio navedenoga su učenici, djeca sa svim svojim osobinama, nestašlucima, osmjesima, tugom, tajnama…
Srećom ili ne, nastavnik sam informatike, pa mi nagli prelazak na online pristup nastavi nije stvarao toliko nevolje. Međutim, kao i svaka prilagodba bilo kojeg sistema, sve ima svoje pozitivne strane pa i one negativne; prije svega ovdje mislim na svoje učenike pošto predajem u više različitih škola. Obzirom da smo cjelokupono prvo polugodište obavili po “starom načinu” rada, vrlo dobro sam upoznao svoje učenike i mišljenja sam da svaki nastavnik ili profesor treba da poznaje svoje učenike ponajviše radi samog pristupa u radu sa učenicima. Tu sam lekciju već ranije apsolvirao u onome dobu kada sam ja bio srednjoškolac. Drugo polugodište je krenulo regularno i sasvim naglo se orijentisalo na online pristup nastavi.
Nažalost, moja osobnost je obojena određenim “bojama” koje su definisale većinu mojih izjava koje će skoro pa u svakom slučaju početi sa riječima “Imamo problem…”
Imali smo problem, a ujedno, dobili smo i rješenje koje je adekvatno rješavalo ograničenje koje nam se nametnulo u formi virusa koji nam je prilično komplicirao radni proces. Rješenje nam je stiglo u formi platforme pod čudnovatim imenom Moodle koja se uobičajno koristi za online nastavu. Zadatak je bio jasan, dobili smo novo sredstvo kojim možemo da dopremo do naših učenika.
I taman kada sam pomislio da će prelaz sa klasičnog pristupa nastavi biti jednostavnijeg toka, sreo sam naravno dobro znanu izjavu “Imamo problem!”
Obzirom da vrijeme u kome živimo obilježava sveprisutnost digitalnih uređaja i internet, očekivao sam da će ovaj prelaz biti jednostavniji, kako za učenike tako i za kolege. Međutim, prevario sam se. Svi smo bili korisnici kojekakvih društevnih mreža koje su koliko toliko imale pozitivnu stranu, koliko kod učenika toliko i kod samih nastavnika u smislu da smo poznavali kako se kretati kroz digitalni svijet, ali…
Istini za volju, moramo biti realni sa priličnim kritičkim stavom. U cjelokupan proces smo ušli bez ikakvih posebnih priprema, a vrlo dobro znamo koliko nastavnicima vrijedi dobra priprema časa.
Mogli smo se osloniti samo na ranija iskustva koja su koliko toliko bila spremna za novu transformaciju. Te dane sam nekako obilježio jednom rečenicom koja je nekako bila obična suštinska istina a glasila je: “Ovo je darvnizam u školstvu, vrijeme je da evoluiramo…”
Nastava u online verziji je krenula apsolutno eksperimentalno, pored učenika, ili da to bolje kažemo pored klasičnih učenika, dobio sam jedan novi razred prilično odraslijih učenika. Bile su to kolege koje su radile u mojoj školi. Pored toga što su to bile moje kolege i koleginice oni su takođe bili moji profesori iz onih dana kada sam ja bio njihov učenik. Za novi razred bih rekao da su specifični sa svojim iskustvima, zbog tih ljudi ja sam ovo što sam danas, od njih sam naučio vještinu transformacije znanja i kako da kreativno pristupim nekom problem, ako već stvari ne funkcioniraju na određeni propisani način. Naravno, kao i svaki klasični razred i ovaj je imao jedan mali dio koji je zahtijevao više truda kod pojašnjenja kako da određenu procedure izvedemo u svim specifičnostima online nastave. Moj novi specifični razred je skoro svakih sat vremena dobijao jednu novu lekciju u formi videa koji je sadržavao niz instrukcija i koraka, i kako to već svaki nastavnik ponekad “pročita” unutar svojih emocija, mislim da sam bio suviše strog prema svojim novim učenicima…
Ako će nekome to značiti, samo ću reći da smo učili da hodamo, ponekad smo pali, ali nakon svakog pada smo nastavili da idemo dalje.
U drugoj sedmici realizacije online nastave, profesorica koja je meni predavala tokom srednje škole je učinila nešto izvanredno što me je oduševilo. Naime, jedna od učenica je predala zadaću u formi slike koja se usputno nekako preokrenula, kompletan tekst pomenute zadaće je bio napisan unatrag. Spretna profesorica je zadaću uspješno pročitala i ocijenila uz pomoć ogledala. Očito je bilo da je profesorica sklona promišljanju i upotrebi kreativnijeg pristupa rješavanju problema koji se tu i tamo znaju javiti…
To je bio signal da je moj novi razred već dovoljno spretan da funkcionira sam na platformi za online nastavu, a takođe da je vrijeme da svoje napore preusmjerim ka mojim standardnim učenicima koji su u samom početku online nastave dobili video lekcije koje su snimili drugi nastavnici.
Moji klasični i pri tome mnogo mlađi učenici iz stadardnih razreda su se polako prilagođavali novom pristupu nastavi. U onom apsolutnom učeničkom načinu, prvo su testirali novi sistem kako da eskiviraju prisustvo časovima, učenici u svojem punom zvanju će to uvijek uraditi i mislim da svaki nastavnik treba prihvatiti kao činjenicu učeničkog stanja.
Nažalost, moja nastava je i dalje imala svoj kamen spoticanja, časovi koje smo trebali da realizujemo nosili su inicijalni teret proceduralnosti i finih detalja kojima se okitilo njegovo visočanstvo MS Excel. Obzirom da je moja nastava specifična jer sa sobom nosi mnogo koraka koje je potrebno ispuniti da bi uspješno riješili zadatke, nisam imao baš mnogo izbora i svojim regularanim učenicima sam odlučio prilagoditi lekcije u multimedijalnom obliku. Opet smo krenuli od običnih koraka, ponovno učimo da hodamo. Ta formula je nekako uvijek bila lakša od one koja glasi posmatranje – oponašanje – instrumentalizacija. Rješenje za moje učenike se nalazilo u video lekcijama samog postupka rada, zadataka koje smo vježbali u Excelu, a zadaće su predstavljale potvrdu naučenog, a nekada i pokudu. Svi smo morali proći taj korak prilagođavanja, svi moji učenici su morali da ponove gradivo rada sa datotekama i manipulaciji sa datotekama, a takođe su naučili nešto više o tome kako stvari funkcioniraju na internetu. A ja kao nastavnik sam morao da steknem novo zvanje youtubera, obzirom da sam svoje video lekcije plasirao tamo i tek tada ih dijelio na platformi za online nastavu.
Iako su promjene u samoj nastavi djelovale sasvim minimalistički, ova mala evolucija nastave i pristupa nastavi je proizvela novu paradigmu kod svih nas, bili mi nastavnici ili učenici. Prilike ili neprilike su sklone kreativnom umu, mnogi od nas su uspješno nadvladali zapreke koje su bile tu ispred naših učionica. Kreativnost, komunikacija i detaljnija pojašnjenja su ponovno suvereno zavladala u nastavnom procesu.
Kroz cjelokupan proces neizostavan dio cijele naše situacije bila je zabrana izlaska iz kuće mlađima od osamnaest godina, prilična kazna iz perspektive svakog maloljetnog učenika. Bez obzira koliko imali godina, zvali ih učenicima ili bilo kojim drugim imenom, oni su, i uvijek će biti, djeca sve do onog momenta kada iz zamki odraslog života ne ulovi silnim obavezama i ozbiljnošću…
Kako već kažu “Nužda zakon mijenja…”
Situacija koja nam se predstavila u ovome vremenu, nosila je obilježje zastrašivanja, prije svega od majke prirode, pa nakon toga i presije od ogromne količine vijesti koje su svakodnevno diktirale priličan tempo koji je bio trasiran niti manje niti više nego čistim strahom. Bili smo primorani djelovati, onako kako najbolje znamo i umijemo, sredstvima koja su nam na raspolaganju. Pa makar to bilo puko ograničavanje osnovnih svakodnevnih sloboda koje imamo, učinjeno je to sa najboljom namjerom…
Bješe to prilična kazna, koju nisu baš svjesno zaslužili, ali ta kazna je bila nužna i kako to već biva sa kaznama za mlađe uzraste, tu je skrivena još jedna lekcija, za njihovo dobro. Iako oni to još ne vide, dosegnuti će taj momenat mudrosti nekada kasnije.
Za sada neka su nam dobro i zdravo…