Uopće nije lako pisati o ovoj temi, posebice kada se radi o vašem vlastitom životu. Kada bih pisala knjigu oblikovajući fabulu po uzoru na ovu situaciju te pisala o životu likova, ruka bi mi jednim potezom opisala sve osjećaje i želje lika koje posjeduje u samo jednom trenutku. Život prije pandemije korona virusa i tijekom čini jedan antagonizam, nepomirljivu proturječnost. Kako se sada smrt krije pod krinkom virusa tako se i naš odgojno obrazovni sustav krije u računalnim kućištima svakog učenika zasebno. Binarni sustav čini sve naše lekcije dok predani dokumenti predstavljaju naše zadaće. No, ne postoji ništa što bi moglo predstavljati naše zajedništvo, smijeh, napetost, iščekivanje novih ocjena ali i međusobnu suosjećajnost. Iako je nastava online, prijateljska ljubav i čvrsti, topli zagrljaji nikada neće moći biti.
Usporedimo zabranu kretanja maloljetnicima i ovu situaciju s pticama zatvorenima u kavezu. Možete primjetiti da one još uvijek pjevaju, štoviše u njihovom pjevu pojavljuje se pitanje - odiše li ta pjesma tužnom melodijom zbog zatvorenosti, ograničenosti i žalom za slobodom ili ju krase tonovi istinske sreće kao zahvala za ostanak na životu, kao spas od grabežljivaca koji im mogu nauditi svaki tren? Točan odgovor nitko ne zna. Zapravo, kada bi ptice mogle propjevati na nama razumljivom jeziku shvatili bismo. Međutim, one ne pjevaju nikakvim jezikom doli jezikom glazbe; taj jezik kojeg čine razni tonovi univerzalan je svim bićima, ali je i podjednako tajnovit. Poput glazbene tajnovitosti i naši osjećaji su poprilično skroviti, pogotovo kada je riječ o malenom parazitu ubojici koji neprimjetno zamuti svaku radost nas, ali i naših najbližih. U kavez pandemije zaključala nas je briga. Maloljetnici koji su najviše uz starije podložni zarazi, postaju podložniji tuzi i samoći. Je li zabrana najbolja opcija zaštite? Možda. Ona je osmišljena za našu dobrobit , no sve nas više uvlači u samoću između četiri zida, poput zatvorenika. Naši osjećaji se miješaju i pogled na ostanak kući postaje koliko logičan toliko i besmislen. Ako su odricanja veselih skakutanja, vožnje bicikla, dugih šetnji ili izlaska van s prijateljima kao sastavnih dijelova svakog odrastanja cijena koju moramo platiti kako bi sačuvali ne samo sebe već i naše bližnje, onda ju trebamo herojski podržavati. Nitko ne želi imati nečiji ugašeni život na savjesti samo zbog jednog 'bezazlenog' izlaska vani. Svakako da nam je u ova tri mjeseca korona objektiv koji vodi u jedan sasvim drugi svijet, pritiskom na okidač kao na digitalnoj kameri. Fotografija koju dobijete nije jednaka kao prizor koji vidite svojim očima. Uzeći to u obzir ni odgojni i obrazovni rad preko interneta nije jednak onom sasvim običnom i već upamćenom radu . Kolika tuga obuzme sve nas kada se preko raznih aplikacija sastanemo na satu razredne zajednice je neopisiva. Kada čujete glasove osoba koje ste godinama viđali svaki dan, a sada samo jedanput kroz dva tjedna. Ja ipak ne bih bila ja, a da ne postavim pitanje -„što bi bilo kada bi bi bilo?“ Naravno,kao i sva ostala pitanja i ovo pitanje uvodi čovjeka u razmišljanje. Sve dublje i dublje razmišljanje. Ovu glagolsku imenicu možemo začiniti i s još par epiteta, primjerice tmurnije i ozbiljnije, ali to ipak nećemo učiniti. Iako je zaista potrebno ostati podjednako ozbiljan i zreo, tako u nekim trenutcima ono malo sreće i smijeha treba prevagnuti. Nije li to upravo ono čime danas težimo, posebice kada se prisjećamo starih školskih dana? Dakako, nije „svakidašnja jadikovka“ glavna tema mojih već iznesenih osjećaja. Ono što želim podjednako napomenuti uz mane online nastave jesu upravo i njene vrline. Nostalgija za školskim hodnicima, zajedničkim školskim doručcima s razrednicom i radost nakon dobijene odlične ocjene onda kada ste ju najmanje očekivali od prije par mjeseci čini svoje, međutim, hajdemo naglasiti i kakva djela čini u mojoj glavi. Razne „kampanjske noći“, koje su, vjerujte, ponekad jako učestale, sav taj stres i lom živaca, razne nepravde koje se doživljavaju tijekom nastave i nisu neki posebni faktori za kojima bih ronila u suzama. Dakako, osjećam neku vrstu lagode što (bar zasada) nisu dio moje svakodnevnice. Ne smijem ne spomenuti ni onaj ključni dio prednosti online nastave-zaštitu zdravlja. Možda će vam se, kada budete čitali, činiti da zaštita zdravlja nema apsolutno nikakve veze s online nastavom... ili pak ima? Ja ću povući „kartu da“ ili jednostavno rečeno potvrditi taj maleni most između ta dva pojma. Kada ne bi bilo online nastave, morali bismo još uvijek ići u školu žrtvujući svoje živote, jer bolest ne pita za dopuštenje. Kao ključni pojam ne smijem zaboraviti reći i da bi mali putevi raznih nepravdi postajali sve više izraženiji.Sjena onih učenika s posebnim privilegijama postajala bi tamnija i skrila one koji još i prije nisu mogli doći do izražaja.Uz online nastavu svatko ima pravo iskazati svoje znanje i talente, bez da ostaje uskraćen. Možemo reći da, ako nas ne usmrti virus onda bi nas u protivnom usmrtio silan stres jer: „Gubimo gradivo,a ja ništa ne razumijem! Kako ću sve sam/a?“ Uostalom, online nastava pruža nam dovoljno zanimacije kako ne bismo stalno mislili na zlo, već upravo na kvalitetu našeg znanja kojeg stječemo preko interneta.
Moj pogled na online nastavu i ostanak kući osobama ispod osamnaest godina je poprilično razumljiv-koliko oduzimaju toliko i daju. Sa sigurnošću možemo reći da daju očuvano zdravlje i manji rizik oboljenja upravo zato što nas drži pod okriljem svjesnosti turobne opasnosti koja se događa vani, ali isto tako još sigurnije možemo reći da oduzima svaki smijeh, svaku tajnu, razgovor, pogled kojeg biste uputili prijateljima, oči u oči. Jer 'ko vidi prednost taj nastavlja živjeti odvažno ili bolje rečeno 'COVID(i) prednost, taj NASTAV(lj)A...