Tih, sada već davnih osamdesetih godina prošlog vijeka, u našu kuću tata donese Commodore 64. Prvi računar koji vidjeh bio je upravo taj. Tata, inženjer kibernetike, je volio računare i računarske programe. Sjećam se tih starih programskih jezika: Pascal, Cobol... Želio je da i njegova kćerka zavoli taj svijet informacionih tehnologija koji je u tadašnjoj Jugoslaviji bio u povoju. Međutim, kako to obično biva, djeca rijetko kada budu „po mjeri i kalupu“ zamišljenih roditeljskih želja. Često su projekcije roditelja tijesno i neudobno odijelo za njihovo potomstvo. Tako je bilo i u mom slučaju. Što je otac više želio da ja naučim da programiram i radim „na računaru“ to sam ja manje imala želju za tim. Bio je strog i zahtjevan, ponekada i grub, u davanju lekcija iz informatike i ja, osjetljiva i povučena, zbog toga nisam shvatala ni one stvari koje su bile očigledne. U svojoj dječijoj glavi sam stvorila sliku koja me, čini mi se, i danas prati – „ja to ne znam i ne mogu“. Nisam otišla putem kojim su roditelji željeli da krenem. Naprotiv, krenula sam onim za koji mi je majka nekada rekla: „Ako ćeš tim, nećeš nijednim!“ Roditelji kao roditelji. Tu su da na kraju popuste, prihvate i dopuste. Tako sam postala učiteljica. Vjerujem takva da su ponosni na mene. Moj tata, negdje gore na nebu, i moja mama, nastavnica u penziji koja uživa da priča o danima svog rada u bespućima sela iako je meni željela nešto sasvim drugo. Već sam „pregazila“ više od pola radnog vijeka. Od prvog radnog dana sam u istoj školi. Godina završetka rata je označila početak mog radnog vijeka, sa 22 godine života.
Prve poslijeratne godine su bile daleko i od onog prvog tipa računara u mojoj kući. No, kako su godine odmicale taj svijet informatike je ponovo zakucao na moja vrata. Ja sam bila uporna u tome da mu ne dozvolim ulazak u djelokrug mojih aktivnosti. Tvrdoglavo sam odbijala da računar koristim više od potrebnog mnimuma. Znamo da „čovjek snuje a Bog odlučuje“...
Tako se tog martovskog dana u poslijepodnevnoj smjeni u mojoj školi pronijela vijest da se od sutrašnjeg dana zatvaraju škole zbog situacije izavane virusom Covid 19. U prvi mah, ljudi kao ljudi se, neozbiljni i nepovjerljivi, i obradovaše nenadanom „odmoru“. Nismo odmah ni razmišljali o posljedicama takve odluke, osim onako površno. Baš kao i kada je rat započeo – „Ma, neće kod nas...“ Ko god se krio iza tog „nas“...
Nađosmo se tako zbunjeni zatvoreni u svoja četiri zida. Prva sedmica prođe u iščekivanju daljeg razvoja situacije. Nakon par dana stiže obavijest da se počinje sa nastavom na daljinu. Commodore 64 sad već, odlučno i čvrsto riješen da mu otvorim, lupa na moja vrata... Smjenjivale su se instrukcije o načinu rada u novonastaloj situaciji, neprestano se odvijala komunikacija među kolegama, stizala su uputstva kako i šta od aplikacija instalirati, informacije o tome kako će se ostvariti kontakt sa učenicima i roditeljima... Pravi bosanski lonac svega i svačega. Najviše naših izbezumljenih lica sa pitanjima da li ćemo moći i hoćemo li uspjeti. Svi zajedno, đaci, roditelji i mi, prosvjetni radnici. Poče da se krčka taj lonac. Isprva na najjačoj vatri. Zatim se vatra stiša i sve krenu određenom dinamikom.
Tada pred mene iskrsnu par plavih dječijih okica. Onih devetogodišnjih, iskrenih, kakve samo i mogu biti nevine dječije oči. Oči u kojima zaiskri mnoštvo veselih iskrica kada ih pohvalim. Zašto su važne te oči? Zašto su posebne? Za mene, učiteljicu koja ih uči, su ogledalo u kojima sam se vidjela, sebe kao učiteljicu, svoj rad, tačnije nedostatke istog. One su modra jezera, moje „gorske oči“, koje su obilježile moju online nastavu. Pokazale su mi da ja nisam dobro vidjela, da sam pogriješila, da sam mogla i trebala više, bolje, drugačije. Trebala sam biti otvorenija za nove stvari, hrabrija u prihvatanju istih. „Ja to ne mogu“ nije bilo u redu jer ako je ona mogla ja sam trebala i morala. Neću pisati o raznim platformama, radu, saradnji, umoru.. Sve je to meni nevažno, iako je vrlo važno, u odnosu na ono suštinsko što sam vidjela u svom odgojnom i obrazovnom radu iz perspektive koju su otvorile mjere prevencije pandemije korone. Svako zlo za neko dobro, kaže stara poslovica... Baš tako je bilo za mene u ovoj situaciji online nastave. Par plavih očiju u vrlo ozbiljnoj situaciji je postao moj „prozor u svijet“. Kroz taj prozor sam naučila da vidim. Do tada sam gledala, ali bojim se da vidjela nisam. Plave oči pripadaju mojoj djevojčici sa poteškoćama u učenju. Od prvog razreda su se mogle vrlo lako uočiti stvari koje je mogla i stvari koje nije mogla dok su drugi učenici uspijevali u njima. Po već ustaljenoj praksi vršene su razne opservacije i testiranja. Sve se završi papirom sa „dijagnozom“ koja opisuje koje poteškoće ima učenik i daju se neke preporuke za dalji rad. Nakon toga ostanemo prepušteni sami sebi, učenici i mi. Kako ćemo dalje zavisi od umijeća, znanja, sposobnosti, volje i želje, iako bi one trebale biti podrazumijevane, učitelja kao i od truda i zalaganja učenika i roditelja. Naše „dalje“ je išlo nekom utabanom stazom. Znate one ravničarske ceste... Duge, pitome, bez kraja i konca, često monotone, na momente isprekidane bogatim okolnim pejsažima. Tako mi se sada, nakon online nastave, čini taj put nje i mene. Zadaci su se prilagođavali, olakšavalo joj se. Ona je uglavnom na časovima ćutala iako je bila veselo dijete. Rijetko se javljala, na moja pitanja uglavnom nije mogla odgovoriti jer je čas bio vrijeme nedovoljno da bi ona mogla da poveže i razumije većinu stvari. Voljela je crtati, skoro nikada dan nije prolazio bez njenog crteža na mom stolu. Iskreno je sijala nakon svakog napretka i pohvale. Moje drage plave oči. No, odgovor iz prirode i društva prije prekida nastave bio je negativno ocijenjen. Ni na jedno pitanje, najjednostavnije, nije dala odgovor. Mart mjesec je započeo, ocjene moram imati, pregled dokumentacije i kritike zbog nedovoljnog broja ocjena u dnevniku su na vidiku, nemam više vremena da čekam. Jednu ocjenu moram imati. Biće prilike i vremena da se ocjene isprave. Sistem... Vrlo često smo podanici sistema. Umrtvi nas, umori. Prilagodimo mu se i ne mislimo. Tu je ključ. Nisam mislila dovoljno. Prepustila sam se. Pustila sam da me stihija nosi. Moram biti iskrena prema sebi i priznati da nisam bila dovoljno jak vjetar u leđa mojim plavim očima. Nastava na daljinu mi je to pokazala. Tokom online nastave nađoh u sebi neku nanovo probuđenu želju da istražujem više nego obično i nudim zanimljive sadržaje. Od prvog dana sam shvatila da koncept ove nastave ne može biti kao onaj u učionici. Tako sam mu i pristupila. Najljepše pohvale su bile u vidu izjava đaka – jedva čekam nove zadatke, ovaj zadatak mi je bio najzanimljiviji, i moja sestra je radila sa mnom, moji roditelji Vam se zahvaljuju što nas učite zanimljivim stvarima... Pođoše stizati videa učenika sa naučenim lekcijama iz prirode i društva. Rekoh im da zamisle da su učitelji iz tv nastave i da na taj način osmisle prezentaciju lekcija. Ako baš nisu za tu vrstu rada, mogu ih samo prepričati, ni to nije problem. Tako smo se dogovorili. Počinju iznenađenja. Pojedini roditelji javiše da su djeca plakala, prosto nisu mogla da se opuste pred kamerom telefona. Nije važno što su sa porodicom, u svom domu, sigurnom i poznatom okruženju. Snimanje videa nije bio način na koji rado prezentuju naučeno. Videa su bila odlična, snimana u baštama, plastenicima, pored domaćih životinja i sl. Međutim, mnogo suza i straha je kod nekih prethodilo konačnom odličnom rezultatu. Natjerana sam da zastanem, razmislim, zapitam se, spoznam... Stigoše videa mojih „gorskih očiju“. Uključih da ih pogledam. Vesele okice i radostan smijeh, šeta od krave do koka, kroz baštu. Priča i objašnjava kako koja životinja izgleda, koji su dijelovi biljaka, kako ih štitimo. Ostadoh iznenađena vidjevši toliku predanost i želju da dočara naučeno, čuvši da priča. Nakon izvjesnog vremena ponovih zadatak u sklopu rada na sredstvima masovne komunikacije. Moja djevojčica sjedi u svojoj sobi među novinama , knjigama, pored računara, telefona. Priča i priča. Pokazuje sve o čemu govori, objašnjava. Kreće se kroz sobu lagano, kao prava učiteljica. Gledam, slušam i ne vjerujem... Plačem i pomalo se stidim. U stvari, mnogo se stidim. Dajem joj Pet sa velikim P. Toliko je srećna. Kaže da voli da se snima. Zahvaljuje se. Ona se meni zahvaljuje ne znajući da sam ja ta koja se treba zahvaliti njoj. Ona je mene naučila.
Podsjetila me je da sam se uspavala. Nisam tokom redovne nastave bila dovoljno uporna u iznalaženju najboljih načina na koje bi mogla učiti. Nisam dala sve od sebe. Predala sam se prije kraja borbe Nisam smjela. Ne smijem. Zbog mojih plavih očiju. Zbog svih drugih očiju. I onih uplakanih i uplašenih. Ne mogu svi učiti na isti način. Ne trebaju svi da uče na isti način. Moje „gorske oči“ su popravile svoj uspjeh. Kada sam majci poslala njene zaključne ocjene javila mi je: „Rasplakala se od sreće. Hvala.“
Online nastava me je podsjetila na ono što znam, ali što ne živim svoj svaki radni dan. Sada znam da trebam, moram, hoću. To mi je dužnost. Nije to nametnuta dužnost već ona koja se rađa iz ljubavi prema pozivu. Ona koja shvata da je normalno pokleknuti, zapitati se koliko sve ima smisla, ali koja zna da će malodušnost proći i da vrijedi ustati i poći dalje. I da, ne smijem zaboraviti da učim, svakI dan da učim. Živi smo dok učimo, sada to potpuno shvatam. Nisam smjela „otjerati“ od sebe Commodore 64. Upravo je tehnologija mnogima omogućila da pokažu šta mogu i znaju. Izolovani od direktnih pogleda daju najbolje od sebe. Drugi je iskoriste na druge načine. Ja sam ta koja mora ponuditi sve njene mogućnosti, dozvoliti širu upotrebu iste, boriti se da se dopusti onima koji na taj način odlično uče, da uče tako. Moje iskustvo sam dužna prenijeti i nastavnicima u predmetnoj nastavi. Nastava na daljinu me je obavezala da se promijenim nabolje, sebe i svoj rad. Bolja informatička pismenost je najmanji kvalitet ove nastave. Najveći je to što mi je pokazala šta nisam uvijek bila i šta treba uvijek da budem da bi sve oči đaka radosno iskrile poput mojih „gorskih očiju“. Upoznala sam ih još bolje, naučila više o njihovim strahovima i mogućnostima, potrebama, o tome ko želi, može i hoće, a ko ne želi i neće. Shvatila sam da je početno beznađe izazvano pandemijom iznjedrilo i nešto vrijedno za moje đake i mene.
Commodore 64 iz mojih sjećanja mi se smiješi. Baš kao i moj strogi tata negdje gore na nebu. Njihova misija je završena. Konačno sam i ja uvidjela šta mi može pružiti upotreba tehnologije u nastavi. Drago mi je što sam srcem došla do te spoznaje i taj svijet uspjela obojiti emocijama. Na „dozu informatike“ je vrlo važno paziti jer najvažnije vrijednosti poput ljubavi, prijateljstva, dobrote, pažnje, radosti i smijeha ona zamijeniti ne može. Može naš svijet obogatiti i u našim đacima rasplamsati iskre želje za učenjem, ali hoće li iskre postati plamen zavisi od toga hoće li učitelj reći „Ja to ne znam i ne mogu.“ Ili „Ja to znam i mogu.“