Online-nastava, izolacija, društvena distanca, više vremena u svoja četiri zida, jednom riječju – pandemija, zaista je pravi pokazatelj kako naš sistem, odnosno mi funkcionišemo. Kao učenica završnog razreda gimnazije, ostala sam uskraćena za sve one emocije koje nosi završetak srednjoškolskog obrazovanja. Za vrijeme online – nastave, pokazalo se koliko je neko spreman uložiti truda, u tako kratkom periodu osmisliti „plan i program“, improvizovati, dati sve od sebe da bi ispoštovao i sebe i svoj posao. Isto toliko se očitovalo i ono suprotno, što zaista daje stvarnu sliku o našem obrazovnom sistemu, o ljudima koji nas uče, pa tako i o ljudima koji ne vole svoj posao. Nije mi namjera da kritikujem, izdvajam, osuđujem, pišem samo iz vlastite kože, pokušavam prenijeti svoju percepciju situacije koja nas je zadesila. Naši profesori su se snalazili kako su znali i umjeli, na čemu im čestitam i od srca želim još više uspjeha u radu. Kada je u pitanju ponašanja pojedinca, mnoge stvari ostale su nepromjenjene, možda su samo još više došle do izražaja u ovom periodu. Ako nekog pamtite kao radoholičara, trenutna situacija mu nije bila prepreka da nastavi da radi kao i u „standardnim“ okolnostima. Tu dolazimo i do onih koji u svemu vide mrak, šire negativu i žale se na sve do besvijesti.
Želim istaknuti da su uvedene mjere s ciljem prevencije pandemije ostavile značajan trag po mentalno zdravlje svih nas. Govoreći iz vlastitog iskustva, stres, anksioznost, depresivni oblici ponašanja, osjećaj otuđenosti, nedostatak društvenog života, sve su to popratne pojave s kojim sam se susretala u ovom periodu. Mislim da smo se, ipak, kako – tako nosili sa tim. Međutim, značajne promjene uvidjela sam kod sestre, učenica je 4. razreda osnovne škole. Online – nastava je djelovala kao jedna otežavajuća okolnost koju je u tom slučaju okarakterisao stres, previše sadržaja za samostalan rad jednog djeteta, osjećaj razdražljivosti, demotivisanost, izbjegavanje obaveza, te mnoštvo negativnih emocija.
Moj stav godinama jeste da se navike i utvrđeni oblici ponašanja teško mijenjaju. Na sve strane bruji eho o nedostacima našeg obrazovnog sistema, međutim, koliko smo spremni na promjenu davno utapkane staze jednoličnog načina sprovođenja nastave? Jasan pokazatelj je online – nastava. Razumljivo je da je svima to manje-više nešto novo, ali generalno, kao da se generacijama postavlja jedan šablon, te djeca ne uspjevaju razviti sposobnosti za prihvatanjem nekog drugog metoda. Smatram da smo kao jedna populacija nespremni za promjene, iako smo svjesni svih nedostataka našeg društva uopće, o tome se samo uzaludno govori, ali ništa konkretno ne poduzima. Također, koliko god način učenja „MORAŠ“ bio pun nedostataka, pokazalo se kroz online – nastavu da je to jedini mogući način za „uspješan rad“. Na nama je bilo da li ćemo proslijeđene sadržaje usvojiti, međutim, 99% učenika neće ih ni pročitati, ukoliko je naznačeno da se neće ocjenjivati, biti ispitani i slično. Upravo to govori o našem dugogodišnjem šablonu učenja „pod moranjem“.
Ovo vrijeme iznjedrilo je mnoga pitanja: koliko je naše učenje, naše obrazovanje kvalitetno; šta nas motiviše; jesmo li samo vijekovima naviknuti da nad nama neko vlada, da li mora postojati autoritet da bismo funkcionisali? Često kažem: „Sve je to u glavi.“ Zastanite. Razmislite. Ono što nam se dešava je odraz naše psihe, odraz našeg mentaliteta.