Zatvorim prozor i upalim laptop. Sat na zidu kaže da imam još dvadeset minuta do početka predavanja, što je odlično jer to vrijeme volim iskoristiti za istraživanja na internetu – dok ne počne predavanje čitam različite zanimljivosti. Tako sam nedavno pronašla cjelokupan tekst Starog i Novog zavjeta, a za koji sam još davno rekla sebi da ću pročitati. Posebno volim priče o događajima čiji se motivi nalaze i u Bibliji i u Kur'anu.
Ovakve tekstove ne čitam prema njihovom utvrđenom rasporedu, tako da sam ovaj put izabrala Pohvalu mudrosti, čiji su mi se posljednji stihovi posebno svidjeli:
Ona je od sunca sjajnija
i nad sve zviježđe uzvišena;
uspoređena sa svjetlošću, ona je nadmašuje:
jer svjetlost ustupa mjesto noći,
dok zloća nema moći protiv mudrosti.
U međuvremenu se oglasio mobitel – naša (studentska) viber grupa. Čitam poruke:
X: hoćemo mu sad reći da nismo zadovoljni ocjenama?
Y: ja ću mu reći a vi kako hoćete
Z: i trebamo, fkt je ne fer ispo
Uključim se u raspravu i pišem: slažem se, dosta smo šutjeli.
Na kraju odlučimo da ćemo profesoru reći da nam nije jasno na koji smo način ocijenjeni i da nismo zadovoljni ocjenama koje smo dobili. Dogovorimo se do 9 h, kada treba početi predavanje, ali znamo da imamo još deset minuta do predavanja jer će profesor kasniti pet minuta, i dok se svi uključe na Skype trebat će još pet.
Završim čitanje i sačekam početak nastave.
I zaista, na samom početku časa profesor nas pita da li smo zadovoljni ocjenama na parcijalnom ispitu. Pri tom je razdragan jer očekuje da će naši odgovori biti potvrdni. Jedna kolegica uključi mikrofon i reče sve ono što smo prije desetak minuta govorili. Međutim, ono što se potom desilo sve nas je zbunilo. Profesor reče da, vjerovatno zbog loše konekcije, kolegicu ne čuje kako treba, iako vidi da je njen mikrofon uključen. Htjedoh i ja uključiti svoj mikrofon da kažem kako kolegicu odlično čujem i da sam čula svaku riječ koju je rekla. To i uradim.
“Halo, halo?” – čulo se s profesorove strane i shvatismo da će se zbog njegovog “krenut ćemo s lekcijom jer je očigledno da nije dobro kada se uključi više mikrofona” rasprava na tome i završiti, zapravo neće je ni biti. Jedan kolega otkuca poruku na chatu, ali ne bude ispraćena seenom jer je profesor bio sav “u lekciji". Šteta jer smo imali toliko toga da kažemo, a tehnologija nam to nije dozvolila.
Kako je naš studentski online život bio ispunjen stalnim predavanjima, vježbama, čitanjem, pisanjem i drugim obavezama, brzo smo to zaboravili, ili barem nismo više spominjali. Stalno su pristizale nove poruke, novi zadaci, a dani su tekli.
Nedugo zatim opet uzmem svoje starozavjetne priče i otvorim Knjigu postanka. Izaberem treće, sedmo i jedanaesto poglavlje. Taj sam dan mogla čitati više jer je bila subota i nisam imala fakultetskih online susreta. Jedanaesto poglavlje donosi priču o Babilonskoj kuli o kojoj sam ranije čitala, ali ne detaljno. Ovaj put vidjela sam je u originalu:
Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste. Ali kako su se ljudi selili s istoka, naiđu na jednu dolinu u zemlji Šinearu i tu se nastane. Jedan drugom reče: „Hajdemo praviti opeke te ih peći da otvrdnu!“ Opeke im bile mjesto kamena, a paklina im služila za žbuku. Onda rekoše: „Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!“
Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. Jahve reče: „Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije.“ Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji te ne sazidaše grada. Stoga mu je ime Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jahve raspršio po svoj zemlji.
Priču sam pročitala više puta i u narednim sam je danima imala u podsvijesti, a u stvarnost me vraćalo vibriranje mobitela koje je sugerisalo početak nekih novih rasprava u grupi. Ovaj put nismo se mogli dogovoriti kada ćemo imati vježbe iz jednog predmeta jer nam je asistentica dozvolila da sami biramo termin, onako kako nama najviše odgovara. Ta rasprava oko termina uvijek je bila užasno duga jer je svako od nas imao neku obavezu u onom terminu koji bi bio predložen. Predlagali bismo dane i sate, a onda bismo na kraju odredili glasanje. Ovaj put imali smo prijedloge za četvrtak, petak i subotu (jer su pojedini studenti radnim danima bili na poslu) u prijepodnevnim, podnevnim i poslijepodnevnim terminima: četvrtak 10 h, četvrtak 17 h, petak 10 h, petak 14 h, subota 10 h. Pored svakog dana stavljeno je ○ i onaj termin koji bi imao najviše obojenih ○ bio bi usvojen.
Nakon dva sata većina je studenata glasala, te je odlučeno da to bude petak u 14 h. Sljedeći problem – ko će poslati asistentici e-mail da javi kako smo se dogovorili. Slijedi rasprava i zbog toga, mada kraća nego prethodna.
Napokon je dogovoreno i u podsjetnik upišem novi termin vježbi.
Odem pisati dnevnik čitanja i već nakon nekog vremena, ponovo vibracija. Pročitam ne otključavajući ekran – Zašto ste poslali asistentici mejl kad nismo svi glasali?
Ostanem šokirana – opet! I onda komentari ostalih – opet! Ignorišem jer unaprijed znam da raspravi nema kraja.
Potom se sjetim drage priče o Babilonskoj kuli (znala sam je skoro napamet) i pokušam je staviti u okvir stvarnosti, ove stvarnosti, stvarnosti online nastave i razmišljam o tome kako su odnosi među studentima i profesorima te oni među samim studentima isti kao odnosi među graditeljima Babilonske kule nakon što im je Jahve pobrkao jezik, jer je i naš jezik pobrkan – Jahve je nama danas dao istu situaciju kao i onima prije toliko godina.
Dosad sam u učionici sjedila s uvjerenjem da se svi ljudi koji govore jezikom kojeg zovu istim imenom međusobno razumiju i da, u skladu s tim, i profesori i studenti govore jednim istim jezikom, te da se zbog toga međusobno razumiju. Tako bi, npr. svi oni koji poznaju jezik kojim je napisan ovaj tekst trebali tekst i razumjeti.
Takav bi slučaj trebao biti i u razgovorima među studentima jer se svi (barem smo se tako izjasnili na Odsjeku) koristimo istim rječnikom, istom gramatikom i istim pravopisom. Međutim, online nastava uvjerila me da to nije tako jer u većini slučajeva nismo mogli razumjeti drugu stranu kada bi nešto napisala. Zašto je to tako?
Neki bi rekli da to nije neki veliki problem, ili da nije uopće riječ o problemu, nego o maloj nesuglasici. Ali ne mislim da je tako jer je, evo, već kraj online nastave, a ovakve se navedene situacije i druge slične njima još uvijek dešavaju, što znači da nesuglasice nismo otklonili. Smatram da je mnogo značajno razgovarati o tome, definisati o čemu je riječ te pokušati naći moguće rješenje. Budući da dosad ništa nije riješeno, korijen svega toga nalazi se, vjerovatno, negdje dublje. A ako bolje analiziramo navedene situacije, vidjet ćemo da i jeste tako i da je samim tim problem mnogo složeniji.
Na pitanje Zašto je to tako?, voljela bih odmah dati konkretan odgovor. Ali, ako se na pitanje može odgovoriti pitanjem, radije bih tako, pa bi moje glasilo: Koliko smo htjeli da se razumijemo?
A onda iz njega izviru i druga pitanja: Da li se stepen nerazumijevanja od početka do kraja online nastave pogoršavao ili je uvijek bio isti? Koliko je izolacija utjecala na našu volju da nekoga razumijemo? Koliko smo spremni zaista razumjeti drugog?
I konačno: Da li je problem nerazumijevanja postojao i prije, pa smo ga mi samo unijeli i u online nastavu ili je on nastao u ovoj vanrednoj situaciji?
Analizom odnosa između profesora i studenata možemo zaključiti da u našem predavanju nije bio tehnički problem na svakoj strani jer sam ja savršeno dobro čula, isto kao što su to i ostali studenti koji su se poslije izjasnili – barem onoliko koliko se „savršeno dobro" može čuti na online platformama. Budući da samo profesor nije čuo, to znači da je problem postojao samo na njegovoj strani, a koliko je problem zaista bio tehničke prirode, upitno je. Nije li tu bio više lični problem, lična smetnja ili lična profesorova volja da čuje studente šta imaju reći na ocjene koje im je dao? Voljela bih da je odgovor odričan, ali bi bio prije potvrdan jer je poslije predavanja on sasvim dobro čuo da nam je svima „jasno" šta je pričao. Osim toga i od prije je poznato da takvi profesori ni u učionici ne čuju dobro kada su u pitanju zahtjevi studenata.
Htijenje, volja, želja da čujemo druge šta nam imaju reći pokazuje se kao osnova za nerazumijevanje i u drugom primjeru – naš individualni jezik postaje prepreka i kada je riječ za odnose među kolegama, pa čak i u najjednostavnijem slučaju, tj. dogovoru oko termina vježbi. Zamislite kako slušamo druge kada je u pitanju nešto složenije.
Jezik naš imenom isti ne znači nužno da nam donosi međusobno razumijevanje i uvažavanje, a što je njegova primarna funkcija. Pri tom ne mislim da niko od nas ne treba imati svoje mišljenje i stav prema svemu na svijetu, a što svakako iskazujemo jezikom, ali taj individualni jezik ne bi trebao biti prepreka prilikom izvršavanja naših primarnih obaveza, u ovom slučaju studentskih i profesorskih.
Najočiglednija poruka koju donosi priča o Babilonskoj kuli jeste da su graditelji bili spriječeni nastaviti svoj zajednički posao građenja kule jer nisu govorili istim jezikom, odnosno nisu se međusobno mogli razumjeti. Njijova se kula srušila i Jahve ih je raspršio na različite strane svijeta. To je isti slučaj kao dok nas i njena nam poruka direktno sugeriše posljedicu koju ćemo imati zbog našeg nehtijenja da se razumijemo iako kažemo da imamo isti jezik – imamo mogućnost gradnje kule ili nekog drugog zajedničkog cilja, a ne želimo je iskoristiti.
Online nastava mi je pokazala koliko imamo ozbiljan problem sa samima sobom kada je u pitanju bilo kakav ustupak prema drugima. U pogledu online nastave nemar nas je doveo do toga da, u odnosima s profesorima ne usvojimo znanje koje trebamo jer „ne čujem dobro" i „jasno nam je" sugeriše da lekcija, pitanja i komentari nisu dospjeli do strana ko kojih su trebali. Bacon kaže da je znanje moć – pa kako da budemo moćni kad nam nedostaje glavno oružje. Nemar je doveo do toga da mladi kao graditelji društva svoje društvo neće uspjeti izgraditi do kraja, ili barem ne onako kako treba, baš kao što nije sagrađena ni Babilonska kula.
Pitanje je bilo i Da li se stepen nerazumijevanja od početka do kraja online nastave pogoršavao ili je uvijek bio isti? Mogu reći da je u našem slučaju stepen nerazumijevanja bio konstantan tokom cijele online nastave, samo bi se razlikovao u načinu na koji je bio realizovan. Tako bi se na početku naše nastave stepen nerazumijevanja ogledao u tome što uopće nismo imali nastavu, a na kraju smo je imali tako organizovanu da se u njoj vidjelo kako želimo da joj što prije dođe kraj, i to je bilo vidljivo na obje strane. Ipak, najgore od svega jeste činjenica da se pojedini profesori tokom cijelog perioda online nastave nikada nisu ni obratili svojim studentima.
Iz svoje pozicije mogu reći da je izolacija jako utjecala na moju volju da nekoga razumijem i da popustim u određenim situacijama prema mišljenju moje grupe. Teško je imati strpljenja kada se ni s kim ne viđate, nigdje ne izlazite i ne komunicirate ni s kim na pravi način, odnosno kada ne živite „u stvarnosti“. Izgubivši osjećaj za realno, izgubila sam osjećaj za sebe, svoje osjećaje, a time i osjećaj da postoje drugi ljudi i njihovi unutrašnji svjetovi. Međutim, vremenom sam se uspjela prilagoditi i prihvatiti stanje koje je pogodilo cijeli svijet.
S obzirom da sam dužna odgovor i na pitanje Da li je problem nerazumijevanja postojao i prije, pa smo ga mi samo unijeli i u online nastavu?, ne možemo samo izolaciju kriviti za našu međusobnu netrpeljivost i nesaosjećajnost jer je sve to postojalo i prije nje. Ako mi ne vjerujete, sjetite se samo koliko profesora ne dolazi na svoj posao redovno, koliko studenata ne dolazi na predavanja i na vježbe, kolika je kolegijalnost među studentima, pročitajte kakvi su i koliko se rješavaju zahtjevi SPUS-a itd. To bi značilo da nam je online nastava poslužila da nastavimo s praksom koju smo imali ranije, da svoje probleme prenesemo u drugu dimenziju, a da ih ne riješimo. Ujedno nam je na vidjelo iznijela sve ono što smo potiskivali u učionicama i prelazili preko toga smatrajući da nije vrijedno naše pažnje. Sada, kada je već kraj ovog online semestra, a prije početka drugog za koji se nadam da će biti realizovan u „normalnim“ uvjetima, krajnje je vrijeme da krenemo obraćati pažnju na to.
U priči o Babilonskoj kuli ne kaže se nigdje da je neko umakao kazni Jahvinoj, da se uspio spasiti i zadržati svoj jezik kojim je govorio i kojim se mogao sporazumjeti s ostalim graditeljima. Ako je i bilo takvih „bjegunaca“, sigurno ih nije bilo mnogo zbog čega nisu mogli nadmudriti Jahvu kako bi nastavili gradnju. Ipak, rekla bih da je to samo njihov privremeni poraz jer bi se ti ljudi, boraveći u svojoj zajednici, vremenom razmnožavali i tako ponovo postati dominantni, a što usključuje mogućnost da bi nekada svoj posao i završili. Međutim, ovo su samo pretpostavke i za njih možemo govoriti jedino u kontekstu vjerovatnoće.
Ovome su slični i izuzeci u našim odnosima tokom online nastave, kojih je bilo, a koji su za mene bili kao oaza u pustinji. Nije bilo mnogo profesora koji su uspostavili dobar odnos sa studentima tokom online nastave, kao ni studenata koji su ostvarili takav odnos s profesorima. Oni jesu malobrojni, ali nisu beznačajni ako pretpostavimo da su i oni potencijalni pobjednici kao ovi prethodno opisani. Sjećam se situacija u kojima su dobri odnosi dolazili do izražaja te kada bi u našoj viber grupi vladali smijeh i razumijevanje. Ti su mi trenuci dragi pogotovo nakon što sam sve ovo napisala jer shvatam da se samo za njih trebamo uhvatiti, njih njegovati i što više praktikovati. Oni su naše zvijezde na nebu, putokazi i ujedno dokaz da svako može saslušati drugoga te napraviti kompromis pri odlučivanju. Ipak, predstavljeni problem daleko je veći od svega onoga pozitivnog što se desilo.
Priča o Babilonskoj kuli veliki je izvor pitanja, sumnji, mudrosti, poruka ali i odgovora, pa iz nje možemo izvući još jedno pitanje koje se tiče svih nas – Da li Jahvu treba kriviti za naše probleme?
Voljela bih izbjeći odgovor na ovo pitanje jer se bojim ponovnog sukoba, ali ne mogu izjeći činjenicu da nam je online nastava pokazala kako iz toliko starih priča, bilo one književne, historijske, religijske ili neke druge ne učimo lekcije koje trebamo, ne primamo savjete koje trebamo i popravljamo ono što trebamo.Vjerujem da razlog tome može biti samo jedan od ova dva: ili ne čitamo nikako ili ono što pročitamo ne razumijemo.
Ipak, za one koji smatraju da Jahvu treba kriviti mogu poručiti da čekaju i budu na oprezu jer tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?