Erich Fromm je rekao da je problem 19. stoljeća smrt boga, a problem 20. stoljeća smrt čovjeka. Proširit ću njegovu izjavu dosadašnjim iskustvom u 2020-oj godini i izreći da je problem 21. stoljeća smrt obrazovanja, eventualno u vremenu pandemije. Ta smrt jeste simbolički prikaz deficita etičkih i moralnih normativa u savremenom obrazovanju, a prenaglašenost edukacijskog dijela istog, gdje metode edukacije gube dio svrhe u konceptualnom i metodičkom smislu kroz online časove na koje smo bili primorani.
U uvodu sam istakao generalizirani problem materijalizma u odgojno-obrazovnom sistemu, no imavši priliku da u vremenu pandemije okusim čudnovat sos iz specijalne kuhinje društvenog i obrazovnog salaša , stekao sam uvid u izvjesne legitimne i strukturne komponente, kao što sam i spoznao određene ekskluzive i zanimljivosti. Društvo vlada osobom koja nema moralni kodeks, i pojedinac se mora adaptirati društvenoj stratifikaciji. Vodeći se Marksovom kritikom psihologizma, shvatam da status društvenog bića kao supstancijalni dio bivstvovanja određuje moju svijest i spoznaju. Društvenim integrisanjem, online obrazovanje dobiva i praktičnu i tehničku varijablu, a mi kao pojedinci koji smo to sve ispratili imamo izvjesne utiske. Prva novina koju sam primijetio jeste detronizacija nastave, gdje vertikalu profesor/nastavnik-student/učenik spušta u algoritamski raspored raznih aplikacija i platformi. Time postižemo izjednačavanje učenika i predmetnog nastavnika, kao i nemogućnost razrednog separatizma, što za posljedicu ima otvoreniji pristup nastavnoj temi. Naravno, to sve se izvodi iz komfora naših domova, i u toj instanci ugodnost i prilagodljivost programu se može etiketirati degradiranjem formalnog obrazovanja. Kontekstualno, to predstavlja hrđu na čeličnoj i strogoj ruci odgojno-obrazovnog sistema, koje svoj izvor pronalazi u prethodnom vladajućem sistemu zajedničke nam države. Druga novina jeste minoriziranje deontoloških fragmenata obrazovanja, posebice u anticipativnom tipu socijalizacije. Karikiram, ali društvene mreže su nam prepune videozapisa sa platforme Youtube, na kojima se prikazuju gnusni i uvredljivi sadržaji poput videozapisa sa naslovom: “Upadam na online čas“ koji ima skoro sto hiljada lajkova. A izraz “like“ na bosanskom jeziku u bukvalnom prevodu znači “sviđati se“. Dakle, radi se o jednom velikom problemu, naročito ako znamo da je jedan od učesnika bio nužan pozvati stranu osobu da se pridruži toj sesiji, te pritom da stotinu hiljada osoba odobrava taj postupak, lajkavši ga. Zatim, afirmacija informacijsko-tehničkog procvata u obrazovanju. Naši profesori i nastavnici su za kratak vremenski interval morali savladati sve moderne principe obrazovanja, te im se prilagoditi. Nalaskom u tom tjelesu sa više dimenzija, odnosno hiperprostoru mogli su da odskaču od svog plana i programa jer se nalaze u n-dimenzionalnom prostoru, koji sa sobom nosi i nove vizije. Nova vizija koju sam primjetio jeste dodavanje duha nastavi, ponajviše ka porastu intelektualnih osobina. Sa druge strane, paušalno korištenje moćnih sredstava prenosa informacija je u najmanju ruku osporavanje mogućnosti ljudskog razuma, nihilistički relativizirajući prizme edukacije i povijesti. Naravno, prethodnim uvidom sam razgraničio profesorski kadar po činjeničnoj osnovi, ali i kreatore školskih platformi, koje su užasno uzurpirale normalan tok edukacije, zbog svog lošeg dizajna. Jedan od deficita pedagoškog pristupa online obrazovanja jeste nemogućnost nadzora i pedantnosti, kao i porastom nemogućnosti individualizacije. Što se tiče sastava učenika i njihovog udjela u nastavnom procesu, imao sam priliku primjetiti povećani stepen odgovornosti kod velikog broja učenika, koji su svoje satisfakcije napuštali zbog nastavnog sata, naročito u ranim jutarnjim satima. Još jedan, zaista subjektiviziran plus ili minus učenicima jeste unitarijanstvo u varanju kroz forme ispitivanja i testiranja. Stoga, nije čudan eksponencijalan porast odličnih učenika u ovoj školskoj godini, pogotovo ako tome pridodamo odsustvo školske rutine koja sputava kreativnost, te mogućnosti preuzimanja inicijative od strane učenika.
Summa summarum, pandemija koronavirusa je simbolično rečeno rezultirala apokalipsom koja nam je donijela mnogo prevrata u svakodnevnom životu, a jedan od jahača apokalipse jeste i online nastava, koja je isuviše pojmovno subjektivizirana da bismo je mogli objektivno sagledati i dati joj valjanu metaforu, naročito iz važnosti obrazovanja kao najviše rangiranog društvenog ideala. Proglašenje izolacije je imalo pozamašan impakt na psiho-socijalni život koji je bio utilitariziran u vidu online nastave i online druženja, kao jedne kreativne inovacije koja je bila esencijalna obrazovnom sistemu naše države. Generalno, školske institucije kao i cjelokupna civilizacija su imali priliku da se suoče sa ambisom izolacije, a posljedično i online nastave. Kakav je rezultat tog suočavanja, najbolje nam pokazuju statistike i mnogobrojne teorije zavjere.