Kad se bolje razmisli, ova godina nikako nije mogla biti drugačija. Pa prestupna je! Moralo se nešto desiti. Da. Samo, da li baš u ovima razmjerama?
Nekako je mart i počeo teško i mučno, raspoloženje u zbornici i nije bilo na zavidnom nivou. Svi su radili sa nekom prikrivenom mukom, kao da su osjećali da će to nešto da se desi, nešto krupno i bitno.
Nekoliko nas planiralo je putovanje u Novi Pazar, u goste našoj drugarskoj školi. Silno smo željeli putovati, planirali smo zamjene u školi, na nastavi. Planirala sam i kućne obaveze, pravila rasporede za sve, moje školarce, prvaka i šestaka, al i za ostale članove obitelji, muža i oca.
I tako, par dana prije toliko željenog putovanja, desilo se što se desilo. Nastava je naprasno obustavljena, mi, nastavnici bili smo tu u školi, upute od odgovornih su stizale tri puta dnevno.
Kako se ja nađoh u to novom svijetu? Baš kao Alisa u zemlji čuda, samo što je ovaj moj novi svijet bio svijet platformi, video snimaka i viber grupa. Najednom je telefon postao krcat grupama, a kako sam profesor engleskog jezika i radim u maloj školi, to znači da predajem svim odjeljenjima. Računaj ti sad to, koliko odjeljenja, toliko grupa, i bezbroj poruka dnevno.
Kao da to nije dovoljno samo od sebe, odrede me za školskog administratora platforme za našu školu, dok sam već od prije administrator za eksternu maturu i operativni sistem pri pedagoškom zavodu. Ono što sam osjećala nakon vrlo, vrlo kratke obuke za uspostavljanje platforme po kojoj naša škola treba da radi on line nastavu je bio strah. Strah da neću dobro da sve pripremim. Strah da naša škola neće na vrijeme imati sve gotovo. Strah da ću ja biti ta zbog koje on line nastava za naše učenike neće profunkcionisati. Taj strah je bio toliko jak da sam se osjećala paralisanom.
Sada kad o tome razmišljam, ne mogu da vjerujem da sam u takvom psihičkom stanju uspjela da sve na vrijeme završim i odradim. Ruke su mi se danima tresle. Ne mogu da ne napišem da je bilo nekoliko divnih ljudi, koji su mi pomogli, neki su sami nudili pomoć, neke sam sama tražila. I puno, puno sam čitala, tražila video materijale, učila. Te prve dvije sedmice nakon obustave nastave, spavala sam po četri sata u jednom danu. Težak period. Ne sjećam se ni da sam kuhala, niti čistila, samo sam radila. Nikada, al nikada ne želim da ponovo to proživim. Osjećam da sam svoju vlastitu djecu u tom periodu zapostavila.
Al kao smo mi ljudska bića, skrojena tako da se organizam oporavlja čim se uspostavi neka ravnoteža oko nas, i ja sam polako počela da se oporavljam od prvobitnog šoka. Sve sam odradila, sve je bilo u redu. Nebrojeno puta sam učenicima i kolegama pomogla oko rada na platformi, postavljanju materijala, video snimaka, postavljanja domaćih radova. Naučila sam! Odradila sam! Sve je u redu!
Danas sam ponovo promislila o svemu. Pa nije to sve ni bilo tako crno, samo smo bili nespremni za ovakvu situaciju. U svemu ovome, ponovo sam naučila da cijenim vlastite snage, da cijenim sve što mogu, al i da ponovo budem zahvalna ljudima koji su bili tu uz mene riječima i djelima, i onom malom porukom u brdu poruka u kojoj je pisalo: „Kako si danas?“