Osjećala sam kako su mi noge sa svakim novim korakom sve teže. Jedva sam održavala ravnotežu boreći se sa dubokim snijegom. Ne znam koliko dugo sam pješačila. Činilo mi se da ću pasti od umora na pola puta i da svaki minut klizi poput vječnosti.
Oduvijek sam voljela snijeg. Osobito bih uživala hvatajući krupne , bijele pahulje pogađajući na šta me njihov oblik podsjeća. Nerijetko sam se znala pridružiti učenicima na velikom odmoru praveći Snješka Bijelića ili čak praveći otiske u snijegu. Bilo je to pomalo blesavo, čak i neozbiljno za jednog prosvjetnog radnika. Tako bih smočila svoj, ionako tanak kaput, ali uživajući u smijehu, dijeleći, barem na trenutak, tu dječiju sreću i sama kao da sam ponovo postajala dijete.
Danas mi se sve činilo drugačije. Već promrzla od uzaludnog čekanja na autobuskoj stanici saznala sam da su odgođene sve linije prema Šikuljama. Mogla sam sam se vratiti kući jer nije bilo načina da se prebacim do malog, izolovanog sela u kojemu sam držala nekoliko časova sedmično.
Dvoumila sam se. Sve je bilo pusto. Kao da su se svi ljudi pobjegli u tople domove. Međutim, nešto u meni nije dozvoljavalo da tek tako odustanem i ne stignem svojim đacima na čas. Obećala sam im donijeti nove slikovnice . U mašti sam vidjela blistave, nasmijane oči kako ih radoznalo razgledaju i čitaju. Vrtoglavo sam računala. Ako mi po lijepom vremenu treba manje od dva sata, po ovakvoj vijavici ako održavam tačno određen ritam trebaće mi dva i po do tri sata.
Mogu li ja to? Daleko je. Ma mogu!!!
Sada sam bila na pola puta. Umorna, iznemogla, već i gladna jer mi je ova neplanirana “šetnja “ izvlačila posljednji atom snage. Kad sam prošla visoka, siva zdanja Koksare znala sam da nema natrag. Noge su mi bile mokre jer su čizme polako upijale vodu iako je na deklaraciji pisalo da ne propuštaju. Nekako sa žaljenjem sam se sjetila prijeratnih godina i obuće koju smo mogli kupiti. A sada, već godinu poslije rata , nismo imali mnogo izbora. Bilo je jako malo podobnih modela koji su stigli ko zna odakle, a cijene su bile previsoke. Nevjerovatna sreća je bila pronaći nešto udobno tako da se modi i izgledu nije poklanjala veća pažnja. Bitno je samo da smo pregurali ono najteže, sačuvali glave i nastavili sa životom onako kako je svako od nas znao ili mislio da tako treba. Trenutno je to bilo najvažnije, a kasnije sve će doći na svoje. Biće lijepih čizama, kaputa, knjiga, čokolade i keksića da se djeca slade.
Prošle godine smo imali rođendansku zabavu. Slavljenik je donio jednu čokoladu da počasti cijeli razred. Osamnaest učenika i dvadeset kockica. Trebala sam , po molbi slavljenika, napraviti nemoguću misiju – pošteno podijeliti poslasticu. Svi su dobili po jednu kockicu, a plavokosi dječak,jer ipak je njemu rođendan, ostatak koji je ljubomorno čuvao. Koja je to gozba bila!
Danas ni ogromna torta sa likom nekog dječijeg junaka ne bi izazvala onakvo ushićenje. Gledala sam kako pomalo grickaju, nekako sa strane oblizujući prstiće i tako usporavaju trenutak uživanja . Pa još kada otvore palac i kažiprst da se uvjere koliko im je ostalo…
Tada me nešto steglo u grlu i obećala sam sebi da ću dočekati dan kada ću moći pokloniti svakom djetetu čitavu čolokadu .Gledaću ih onako crne i umazane kako se bezbrižno slade i zanemariti sve savjete o zdravom životu. Neću ih čak ni opomenuti za prljave ruke.
A ipak, bez obzira na sve , bili su sretni u svojoj skromnosti i veselili su se, tako sam bar mislila, slikovnicama koje sam pozajmila iz centralne skole.
Na ulazu u selo već sam gubila dah. Uši su me neizrecivo boljele, a prsti na golim rukama kao da nisu bili moji. Ugledavši školu odahnula sam.
Sivo skromno zdanje ugnjezdilo se u centru sela. Na prvi pogled prošli biste ga, a da se ne osvrnete. Međutim, ako slučajno pogledate prema prozorima otkrit ćete da ta stara kuća ima dušu. Iz nje će vas dočekati tople ruke, zagrljaji, sunce koje se smije i plače istovremeno, kišobrani svih boja poput lizalice koji plešu jesenji ples dok se zlatno lišće vrti oko njih. Zadivit će vas dječija mašta izložena pogledima prolaznika koji redovno, s osmijehom na licu, promatraju plod mašte i ljubavi.
Djeca su me još izdaleka ugledala. Istrčali su niz strme,škripave stepenice uz povike:
– Nastavnice, stigli ste. Nastavniceee! –
Osjetila sam kako me ručice grle u znak dobrodošlice.Čak su brižljivo počeli da otresaju snijeg sa mene. Neki mi uzeše vrećicu sa slikovnicama da ne nosim teško.
Bila sam presretna. Morala sam svako dijete da pomilujem po kosi ,da zahvalim na pažnji, nešto upitam...Njihova radost kao da je uklonila sav umor. Ušla sam u toplu učionicu , a stara, mjestimično progorjela peć nikada mi nije bila ljepša. Veselo je pucketala i grijala trošnu prostoriju. Kao da me i ona plesom žiški željela pozdraviti. U jednom ćosku sjedila je pomoćna radnica koja, ugledavši me, naglo skoči odmahujući glavom i uzdižući ruke prema nebu.
– A dijete, dijete… kako dođe po ovom vremenu. Danas smo izolovani od grada. Sad ću ja tebi skuhati čaj.
Toplo sam se osmjehnula na staru, teškim životom napaćenu ženu koja me uvijek zvala djetetom jer je smatrala da neko sa dvadeset godina ne može biti ništa drugo no dijete.
Učenici su već bili u svojim klupama. Ušavši u toplu prostoriju njihovi obrazi rumenili su se poput sočnih jabuka. Izvadili su sveske i ushićeno mi pokazivali zadaću. Čak se i Dženis, dječak koji je uvijek mirno, povučeno sjedio u posljednjoj klupi, smijao. Prvi put ugledah njegovo vedro lice i ono me potpuno razoruža.
Osjetih kako me nešto guši . U istom trenutku preplavljivala me sreća i tuga. Željela sam ostati zauvijek tu, produžiti trenutak kada smo svi bili kao jedno. Shvatila sam da je sreća nešto što sami stvaramo, da je jako malo istinski lijepih dana, a da su ovi moji mali prijatelji zapravo moja najveća ljubav. Oči su mi posuzile, ne od boli koji se provlačio kroz moje promrzle prste, već od sreće što sam na pravom putu, na pravom mjestu. Dok sam pisala naslov na zelenoj, drvenoj ploči mislima mi je titralo samo jedno:
– Bože, kako ih volim. Kako silno volim ovu djecu.