Još sat vremena je do zatvaranja konkursa.
Nije da nisam imala vremena. Stalno mi je to u glavi negdje bilo zapisano. Srce je podsjećalo dušu, a duša opet um. Sve tako. A i oni i ja znamo da se dvadeset godina ne može baš tako lahko opisati. Ma, kakvi opisati, sažeti u priču i pri tom paziti da se onih 15.000 znakova ne prekardaši. Onda je džaba i pričanje i podjećanje, a i pisanje.
Zašto sam uopće inspirisana ovom temom? Zašto duša jednostavno ne posluša kosove koji baš u ovo doba u zelenilu nekom zvižduću i čine neke sjete nekome divnim.
Jesu li moje takve kada se osvrnem na period iza sebe, na period kada sam bila seoska nastavnica najboljoj djeci na svijetu. Pitate se : „Gdje?“
Eh, tamo gdje Vam obale Vrbasa zapljuskuju glavice kupusa i malinjaci, a iz tog mora posađenog i male i velike glave proviruju, radišne i dobrene.
Prvog jutra su me dopratile znatiželjnim pogledom do vrata škole. Lice sjedokosog niskog domara mi je smješkom uputilo dobrodošlicu, a motivi sa zidnih novina otkrili da je poprilično pustopašno i u školi, baš kao i u mjestu gdje su tragovi rata bili još prisutni na svakom koraku.
Zastah na trenutak i shvatih zašto sam od svoje 12. do svoje 21. „gutala“ umom i srcem svu moguću literaturu. Valja sada ideje, teme, motive pjesama, priča, drama uvrstiti u sve što bude zjapilo, neuko i opustošeno zbivanjima STRAHOTNIM KOJI ME, ETO, NISU OMELI U NAUMU DA POSTANEM NASTAVNICA KNJIŽEVNOSTI. Evo me!Tu, na obali Vrbasa, između Bugojna i Gornjeg Vakufa. Sve je bajkovito: rijeka, most,škola, crteži na holu. Samo sam ja u sebi od straha slutila neko zlo.
Dođoh prva tog jutra. Sat vremena ranije.Domar i dvije čistačice ponudiše mi da popijem sa njima kafu. Jednu od njih dvije, zavolih kao majku rođenu. Veću dobrotu od moje Šećke nećete sresti nadaleko. Prava riznica je narodnih pjesama , bećaraca. Kada bi je život odlučivao „pomesti“ kakvom tegobom, Šećka metlu uzme, pa mete pjesmom i bezobrazluk i nepravdu i bolest. Naučila me da u maloj školi, velike se lekcije uče.
Djeca u veće ličnosti odrastaju, a ljudi, ako su pokvareni, većom silinom u srce udaraju na manjem prostoru.Kad završismo sa kafom, izađoh u hol. Dvoriše se već punilo djecom, grajom i fudbalom.
Priđoše mi, prije nego što se odlučih pridružiti pozivu za kafu dvije djevojčice. Velike plave i smeđe oči otkrivale su dušu, Dževadinu i Amelinu.
„Jeste li Vi ta nova nastavnica bosanskog?“ – upita me starija.
„Valjda jesam!A vi?Koji ste razred?“ – uzvratih.
„Šesti!Rekli su nam da će nam neka nova nastavnica doći!“
"Voljele bismo ako budete tu, da glumimo i recitujemo da nam ne bi bilo dosadno!“- konačno progovori slabašnije konstitucije smeđokosa djevojčica.
I danas , kada se vraćam na tu jesen 1997. godine, valjda je to tako prstom sudbine određeno, pomislim da ništa u našim životima nije slučajno. Iste godine, već krajem novembra, pješke smo se zaputile do gospođe Dine, krojačice da nam sašije kostime za prvu predstavu. Poginuo joj je sin i htjela je da školi u koju je išao da doproinos svojim radom. Punih dvadeset godina kreirala je sve za bezbroj nastupa koje obavismo povodom svih državnih i vjerskih praznika, za dočeke Norvežana i Portugalaca.
Divna prijateljstva, iako dok ovo pišem Dina uveliko kreira kostime za moje teatarske predstave, a Amela i Dževada odgajaju svoju djecu. Čitav jedan život ili hiljade života mojih učenika iz Duratbegović Doca, Dražev Doca, Lužana, Bojske,Hrasnice , Grnice. Iako blizu, svako od ovih mjesta u toku dvadesetogodišnjeg rada, poseban reljef izgravira po duši mojoj, zahvaljujuži dječijim dušama koje odrastaše sa mnom i uz mene u Osnovnoj školi „Pajić Polje“.
U toj školi prvih godina pristah slušati kao malo dijete svoje kolege, starije od mene, od kojih naučih sve. I danas,osjetim da su moja poimanja o radu i nastavi, često ogledalo Ramizovog, Mustafinog, Dubravkinog, Saninog, Haziminog stajališta oko svega u pedagoškom radu sa djecom.
U toku kasnijih godina, izrastah u pravu nastavnicu. Generacije djece, godine pustoši zbog nedostatka norme, razmjerice interesa što išle su preko nas, nastavnika, prava prijateljstva sa dobrodušnima i ono na što sam posebno ponosna, činjenica da mnogobrojne učenike imam za saradnike danas, uzdižu me u mojim poimanjima života da vrijedilo je tada, upregnuti snage, neobeshrabriti srce i učiniti da jedno djetinjstvo i odrastanje poslijeratnog društva i vremena, ne ometa ovo drugo, dječije.
Ali, jedna duša je sveprisutna!
Šećka!
Njoj posvećujem, naredne redove...
"Iz dnevnika jedne seoske nastavnice"
Žena sa šalom na glavi je naša Šečka! Da ste radili u Osnovnoj školi "Pajić Polje" čitava dva desetljeća, shvatili bi o čemu pričam. Da površno "metete" kako je u modi u posljednjih šest-sedam godina, znali biste koliko nedostaje u jutrima njena kafa, njen osmijeh.
Ničije oči nisu tako okruglaste i mudre kada shvati da njen savjet može spasiti vašu dušu kada se "pomor" ljudskosti dešava oko vas, a niko ga,osim nje u vašem srcu nije u stanju olakšati.
Šečka je s proljeća donosila najmirisnije trave i pravila čaj svima... Zato ne mogu da se na filtere naviknem...
Koliko puta me komadić njene varene krompirače spašavao od iznemoglosti.
Njena priča životna nije priča obična...
To su tomovi izdanja koje čitate i duša vam postaje bogatija kao ni sa jednom drugom poukom...
Dok presvlači radne cipele,smije se i pokazuje nogavice uprskane vodom...
Neka tuga mi oduzima dah... Iako starija od svih,radi duplo veći posao...
Svi znaju to i znaju da je troduplo veći ČOVJEK.
Dok snimam njene pjesme, bećarce, u biblioteci, smijemo se.
"Kad umrem,imat ćeš moje pjesme!"...
"Takvi ne umiru nikad..." rekoh joj...
Neki dan joj priđem i spustivši cmoku na njen obraz shvatam da je tu u srcu...sa dobrim dušama moga života...
Na počasnom mjestu jer je duša.
Evo,u danima pretrpanim snijegom,sjetih se njene priče spuštanja niz ledeni brijeg na najlonu kojeg je uzela da se školska djeca i ona prebace do mjesta polaska do škole...
Rokovnici su puni njenih umotvorina... lijekova za ranjeno srce...
Svako jutro čeka me kod kahvedžinice dok ja radosno govorim: "Došla ti je jedna žena na kafu!" Njene oči žmirkaju jedva čekajući da dušu razgali osmijehom... i dobrotom... iskrenošću... srećom...
na jednoj uskoj obali Vrbasa gdje se bez nje skoro sve već ledi i u pola proljeća... i onda kada sve behara... a nema mirisa... niti nečeg kristalno istinskoga!
P.S.
Slutim lica iskežena porugom što stoji pored metle!
Jedan veliki pisac je jednom napisao da bi trebalo neku veliku metlu dati da pomete sav hamelj...
Šečka je duša...
Ona ostaje u knjigama o dobrotama nadljudske snage!
Živa bila još puno godina... i uveseljavala me pri susretima negdje drugdje...
Gdje nastaju sadašnjosti u kojima smo sretne...