Zar može ostariti srce učitelja koje ima toliko komora i pretkomora, koliko
čupavih glavica nebrojenih
generacija, srce u kome
stanuju izmirene prolaznost
i neostvarena očekivanja?
Srce, koje kuca dječijim koracima i odjekom školskog
zvona.
Ko može da pomisli da je
ruka učitelja zadrhtala?
Ruka, uvijek ispružena,
u isto vrijeme blaga i odlučna.Ruka vodilja, na putu bez putokaza, ne može
biti stara.
Čiji osmijeh može izbrisati
toliko nesigurnosti i kišnih
oblaka, kao osmijeh učitelja?
Svi dječiji osmijesi, kao
mnoštvo malih Sunaca,
stopljeno je u veliko Sunce,
osmijeh učitelja.
Da li učitelj smije biti bolestan?
Nikako, kad su dječiji pogledi ljekovitiji od svih
antibiotika, a njihovi nestašluci podmladjuju
dušu učitelja.
Da li se učitelj bilo kad
pokajao što je baš tu
profesiju odabrao?
Ne vjerujem, jer privilegiju
da do poslednjeg daha
sačuvaju dijete u sebi,
imaju samo odabrani.