Napolju je bio lijep i sunčan dan. Prvo proljetno sunce je označilo početak jednog novog neobičnog jutra, početak i novu stranicu u životu Halila. Tek što je diplomirao na Pedagoškoj akademiji, uslijedio je poziv iz starog bosanskog gradića Tešnja da svoje prve učiteljske dane započne baš tu, u područnoj školi u Bobarama. Nije puno razmišljao, nije imao puno drugih mogućnosti, osim možda da sačeka još koji mjesec, do početka nove školske godine i novih konkursa. Shvatio je samo da je to odlična prilika i da treba da krene. Nikada nije bio u Tešnju, nikada nije radio učiteljski posao, rijetko kada je odlazio daleko od kuće, osim u posljednjem ratu, kada je bio na borbenim linijama kao osamnaestogodišnjak. Ali to je ostavio po strani, to iskustvo nije želio ni sa kim da dijeli i čuvao ga je samo za sebe, jer ako bi počeo pričati o ratu, to bi ga ponovo vratilo na dane kada bi se prisjetio svojih drugara koji više nisu tu. To bi bilo teško, ali jednog dana će sigurno pričati o tome, jer oni to zaslužuju, a i Halil to zaslužuje.
A danas putuje u taj gradić. U autobusu i nije bilo puno putnika, tako da je sjedio sam i mogao je da razmišlja. U prvom trenutku mu je bilo drago što sjedi sam, ali nakon nekog vremena, shvatio je da bi bilo dobro da je neko sjeo pored njega. Pokušavao je da zamisli to mjesto gdje će biti učinjeni njegovi prvi učiteljski koraci. Osjećao se kao jednogodišnjak koji pokušava da napravi prvi korak, samo što je propuzao, roditelji od njega očekuju da prohoda. Tako nekako, samo što ove prve korake njegova majka nije očekivala i zamišljala ovako, da će otići tako daleko, i to sam. Vjerovala je svojoj prijateljici koja je preporučila njenog sina u školi u kojoj je radila, vjerovala je da će ga paziti i brinuti o njemu, ali ipak majka neće biti tu kada bude trebalo. Otac i nije znao da je Halil diplomirao, nije se toliko interesovao, a i bio je daleko već trideset godina, ali to je druga i duga priča.
Halil je razmišljao o školi, o razredu, i naravno najviše o učenicima kojima treba da zamijeni njihovu učiteljicu koja više neće biti sa njima. Na fakultetu je imao praktični dio rada sa djecom, odmah je položio metodike, ali kratko i sada misli i nedovoljno. Odjednom, hiljadu pitanja bi imao da postavi na predavanju, kada su profesori metodičari pitali studente, ima li neko pitanja, a oni svi čutali i sve im je bilo jasno.
Iako je Halil uvijek bio komunikativan, i sa odraslima i sa djecom je brzo ulazio u razgovor i nije imao taj problem, ipak je imao tremu od nepoznatog, često bi se preznojavao na početku upoznavanja ili bi mu se usta sušila, kao da tečnosti nije uzimao dva dana. Da li će tako biti i ovoga puta? Hoće li imati hrabrosti stati pred razred i naći najbolje moguće riječi da se pozdravi sa učenicima? Možda bi trebao napisati nekoliko rečenica za njih i pročitati ih ili pokušati ih zapamtiti!? Šta su mu ispričali za razred?
Pošto je to područna škola, u razredu su učenici u kombinovanom sastavu, prvi i treći razred, ukupno 36 učenika. Trideset šest malih dječaka i djevojčica, sedamdeset dva uvceta koja žele da čuju ono što ih zanima, trideset šest ustašca koja žele da postave isto toliko pitanja, a možda i više, sedamdeset dva oka, koja sve vide, koja sve zapaze...Halil se u tom trenutku počeo znojiti, mada je klima u autobusu pokazivala 23 stepena, koja bi trebala biti prijatna za putovanje. Odjednom se pojavio smješak na njegovom licu. Pomislio je da će ga ulaskom u učionicu pozdraviti sedamdeset dvije razdragane ručice i sedamdeset dvije smjehuljice na njihovom licu.
„Eto, tu je rješenje, za početak našeg upoznavanja mogli smo se malo poigrati ili zapjevati neku pjesmu koju vole,“ reče Halil naglas i trznu se, jer se gospođa ispred njega okrenula i čudno ga pogledala.
Odjednom se autobus zaustavio na stanici i vozač je obavijestio putnike da se nalaze u Maglaju i da će biti pauza petnaest minuta...
Još jedan sat i stiže na odredište. U tom trenutku je poželio da je već jutro i da je već stigao u školu, jer bio je nestrpljiv. Da, baš nestrpljiv! Odjednom je imao hrabrosti za sve. Strah je nestala. Osjetio je to i izašao iz autobusa da udahne svježi večernji zrak. I gospođa je izašla za njim i dalje ga čudno gledajući. Ali to mu baš sada i nije bitno. Želio je da joj kaže da je on učitelj i da s nestrpljenjem očekuje da upozna svoje učenike. „ Učitelj!“ Po prvi put je to izgovorio naglas, a srce mu je bilo puno. Možda je baš u tom trenutku tek i shvatio značenje te riječi, jer ga nije bilo briga što je gospođa koja ga je čudno gledala prišla nekom gospodinu i nešto rekla, a onda su oboje začuđeno pogledali prema Halilu.
Pogledao je i on njih i pomislio ponovo: „Ja sam učitelj Halil, drago mi je!“
Onda su svi ušli u autobus i nastavili putovanje. Halil je otvorio svoju radnu torbu i pogledao u čestitke koje je pripremio za „ svoje učenike“. Dugo ih je izrađivao, pisao stihove za koje je mislio da će baš odgovarati tom imenu i prezimenu učenika, crtao crteže, likove iz crtanih filmova koje je i sam volio gledati, pazio na izbor boja, jer uz ime Ahmed, nekako najviše ide zelena ili žuta, a Đuli je poklonio samo crvenu boju, boju crvene ruže. Dok je pravio čestitke puno je razmišljao o njima, o njihovim osobinama, a posebno o njihovim osobenostima. Znao je njihova imena i prezimena i to je bilo sve. Ali dovoljno, sutra će već znati više.
Na stanici u Jelahu ,dočekala ga je majkina prijateljica, teta Mihra i njen suprug Nedžad. Uz svoju ljubaznost i osmijeh na njihovim licima, Halil je shvatio da je dobrodošao kod njih i da je za početak to i više nego dovoljno. Brzo su stigli do njihove kuće. Pozdravio se sa njihovom djecom, koje je poznavao još dok su bili mali. Sada su već odrasli, kćerka je u srednjoj školi, a sin je završio srednju školu i trenutno radi kao konobar u jednom kafiću. Osjetio je toplinu njihovog doma, a teta Mihra mu je pokazala sobu gdje će se smjestiti. U sobi je bio krevet na sprat i njen sin mu je ponudio da spava dolje na krevetu, a on će na spratu. Tu je bio i radni sto za koji je rekao da njemu više ne treba, a jednom učitelju će sigurno dobro doći. Onda je teta Mihra Halila upoznala sa sutrašnjim aktivnostima. Pošto postoji mogućnost da počne raditi u tri škole, željela je da izabere sam. Halil je bio iznenađen, ali i ujedno sretan da mu se pružila takva mogućnost. Rekla je da ujutro rano ustaju i idu u obilazak škola, u obližnja mjesta gdje se nalaze.
Te noći nije ni oka sklopio. Bio je spreman za jednu područnu školu, dobio čak i imena učenika, a sada treba da bira. Ujutro je ipak odlučio da će ispuniti zahtjeve tete Mihre, ali da je on odluku već donio, to će joj reći poslije.
Tog jutra su bili u školama u MZ Jablanica i MZ Miljanovci. Ljubaznost direktora ovih škola je bila na nivou i zaista je bilo očekivano da Halil prihvati posao. Međutim, čitavo vrijeme Halil je razmišljao o spisku učenika koje je već dobio i zapamtio, razmišljao je i o čestitkama koje je za njih napravio i nekako nije mogao da ih iznevjeri. Oba mjesta su udaljenija od Jelaha više nego Bobare, tako da je Halilu bilo lahko reći svoju odluku, a to je da je njegov izbor područna škola Bobare, koja je pripadala Osnovnoj školi „ Abdulvehab Ilhamija“ Kalošević.
Tako je i bilo. Odmah su otišli u centralnu školu na razgovor sa direktorom. Razgovor je prošao veoma dobro i već sljedećeg dana Halil može početi sa radom u područnoj školi u selu Bobare.Tamo će ga dočekati učiteljica koja će biti tu još tri dana i onda zbog ličnih obaveza odlazi, a Halil ostaje i nastavlja rad sa djecom tamo gdje je ona stala. U školi radi još jedan učitelj Raif koji uči drugo kombinovano odjeljenje i direktor je Halila uputio na njega za bilo šta, ako mu bude potrebna pomoć.
I tako, konačno će upoznati svoju prvu generaciju učenika. Konačno počinje sa radom. Sutra će dobiti Nastavni plan i program, svoj prvi raspored časova, al dupli, za dva razreda, sutra počinje nešto o čemu nije sanjao, ali o čemu sanja posljednjih nekoliko mjeseci. Sutra će upoznati trideset šest malih glavica, za koje će biti odgovoran i gdje će se truditi da prije svega postanu dobri ljudi, a zatim i obrazovani i vrijedni našem društvu. U srednjoj školi radio je Halil preko raspusta u lokalnom preduzeću Šumarstvo, gdje je sarajevske planine ukrašavao sadnicama jela i borova, zatim, po završetku srednje škole konobar u kafićima, koji su tih godina bili prepuni omladine, a zatim... odjednom RAT...i Halil sa svojih devetnaest godina postaje vojnik- borac Armije RBiH...mada je želio tada da upiše glumu na Akademiji scenskih umjetnosti i štedio novac za studiranje...ostade Halil živ i poslije rata mu se ukazala prilika da upiše Pedagošku akademiju, koju završava u roku...i tako...Halil od sutra postaje UČITELj...
Halil se probudio prije vremena, da ne bi prvi dan zakasnio. Do sela Bobare putuje se autobusom petnaest minuta. Na stanici je ušao u autobus gdje ga je ljubazno pozdravio vozač Mujo i kondukter:
„Dobro nam došao! Vi ste sigurno novi učitelj!?“
Zbunjeno je gledao u njih dvojicu i potvrdio ono što su ga pitali.
„Sigurno se pitate otkud mi to znamo!? To nam je ispričala jučer učiteljica, koja vas danas nažalost neće dočekati u školi, jer je bolesna, ali tamo će vas dočekati naš učo Raif i sve će vam objasniti. Tako nam je učiteljica rekla da vam prenesemo. I eto mi smo prenijeli!“
Brzo se sabrao i zahvalio se vozaču i naravno kupio kartu do Bobara. Vozač Mujo ga je još malo gledao i onda nastavio da vozi dalje, jer kako je rekao ovim autobusom srednjoškolce vozi do Tešnja i nazad i ne voli da čekaju i da ne stignu na vrijeme do škole.
Brzo su stigli do Bobara, a Halil je posmatrao prelijepu ravnicu i prirodu koja okružuje ovaj put. Na stanici je bilo dvadesetak učenika koji su sačekali da izađu putnici, a onda su polahko počeli da ulaze u autobus. Halil je primijetio da su ga učenici gledali i nekoliko njih prošaputalo: „ Novi učitelj!“
Vozač Mujo je pokazao Halilu kako da dođe do škole, svirnuo i krenuo nazad, prema Tešnju.
Halil je zastao na stanici, još jednom pogledao svoje nove farmerice i bijelu košulju, koje je majka kupila prije polaska, da sve bude novo. Razmišljao je da li da skine kožni sako, jer je bilo već vruće, ali nije, jer će sa svojih dvadeset pet godina izgledati malo ozbiljnije u sakou. Krenuo je, ali je osjetio kao da su mu koraci mali, nekako teško je pomjerao noge... Opet mali strah, ali brzo je shvatio da mu to ne treba. Sreo je ženu sa kantom mlijeka koja ga je srdačno pozdravila:
„Dobro jutro učitelju i dobro nam došli! Nosim mlijeko na mljekaru!“
„Dobro jutro i vama, kako ste!?“- kao iz topa je odgovorio Halil, sretan što je ovako lijepo dočekan, a i iznenađen da su svi znali ko je. Koraci su odjednom postali duži i sigurniji. Ispred Halila su se odjednom pojavila dva učenika sa ruksacima na leđima. Zastali su, stidno se pozdravili i nastavili dalje, a Halil za njima.
„Mogli smo zajedno do škole, a nismo se ni upoznali!? Ja sam učitelj Halil!
„Ja se zovem Murisa, a ovo je moj drug Alen.“
Murisa je bila ozbiljna, a Alen kao da je bio malo ljut, ili se možda nije naspavao. Odmah se sjetio njihovih imena sa spiska. Lijepe je čestitke napravio za njih dvoje.
Dalje su nastavili bez priče. Pred školom je već bilo desetak učenika, Halil ih je s osmjehom brzo pozdravio i ušao u školu, plašeći se da ga nešto ne pitaju, a on neće znati odgovor. Na ulazu u zbornicu su ga dočekali učitelj Raif i higijeničarka Sadeta. Oboje su bili prijatni i pozvali ga da uđe na jutarnju kafu u zbornicu. Raif je bio stariji učitelj, veoma visok, sijede kose i nekako crven u licu. Kasnije je Halil saznao da je i on imao tremu od dolaska novog učitelja i otuda to crvenilo u licu. Raif je odmah prešao na posao i počeo sa uputama za rad. Rekao je da će poslije nastave više razgovarati o svemu što treba za nastavu, a sada je najbitnije da Halil zna šta treba raditi danas, pošto nije došla učiteljica. Pružio je Halilu papir na kojem je učiteljica lijepim rukopisom ispisala nastavne jedinice koje danas treba uraditi u oba razreda. Halil je pogledao i napravio šemu rada, onako kako je mislio da će mu biti najlakše. Još su malo porazgovarali, Halil im je ispričao odakle dolazi i ukratko o sebi, a po Raifovom ponašanju shvatio je da on toga puno znao o njemu preko kolegice Mihre.
Desetak minuta prije početka nastave Raif se sjetio da danas u školu dolazi prvi put i nova učenica Almasa, u prvi razred, koja je živjela u domu u Zenici i sada je konačno došla da živi sa majkom koja se ponovo udala ovdje.
„Još jedan novi kolačić u školi,“ izletio je Halil, „nisam jedini kojeg djeca trebaju tek upoznati!?“
„Tako je kolega, tu sam ako bude trebala kakva pomoć!“ – reče Raif.
Sadeta nas je obavijestila da je vrijeme da djeca ulaze u školu i da školsko zvono ne radi već neko vrijeme. Učitelj Raif i novi učitelj su izašli pred školu da pozovu djecu. Djeca su stajala u dvije kolone, a sa strane je stajala žena, koja je čvrsto držala djevojčicu za ruku. Izgledale su tužno, kao da ne žele da se rastave. Dok su djeca ulazila u školu, Halil je prišao majki sa djevojčicom, predstavio se i pomilovao Almasu po glavi.
„Almasa, ti sigurno jedva čekaš da upoznaš nove drugare!? Ja sam veoma nestrpljiv, jer je i meni ovo prvi dan u školi, tako da smo ti i ja isti!“ – reče učitelj Halil.
Almasa se trznula, ispod šiški ga tužno pogledala i sakrila se iza majke. Nekako je Halil razumio Almasu. Bili su u sličnoj situaciji. Almasa se u tom trenutku bojala škole, djece, novog učitelja, a i možda same pomisli da se odvoji od mame, jer je tek došla da živi sa njom. Halil se također bojao svega toga, ali on se od svoje majke odvojio zato što je znao da će joj na taj način pomoći, dok su Almasu davno odvojili od mame i taman kada su se opet srele, Almasa treba ići u školu. Znao je da je Almasi sada jako potreban i želio je da uspije da je nagovori da uđe u školu. Sjetio se čestitki koje je napravio za sve đake i za njihovu učiteljicu. Brzo je shvatio da pošto nema učiteljice, tu čestitku može pokloniti Almasi, uz male prepravke. Rekao im je da ga sačekaju i da će se on brzo vratiti. Kao munja je uletio u zbornicu, pronašao u torbi čestitku, uzeo bojice i prepravio ime, a zatim nacrtao Mini Maus sa velikom mašnom na glavi i ruksakom na leđima, odabrao je roza boju, još jednom pogledao u čestitku i svidjela mu se. Istrčao je pred školu, misleći da Almasu i mamu neće vidjeti, međutim, one su i dalje stajale baš onako kako ih je i ostavio. Pružio je čestitku Almasi, koja je prvo negodovala, a da nije ni pogledala. Tek kada joj je majka pokazala čestitku, nježno ju je uzela iz njenih ruku i krupnim plavim očima gledala u Mini koja je kao i ona imala roze ruksak na leđima. Halilu se učinilo da joj se svidjela i kao da se osmjehnula.
„A pošto je ovo tvoj prvi dan u školi, možda bi mogla i mama sa tobom uči u razred. Predlažem da krenemo, drugari nas čekaju!“ – rekao je učitelj.
I krenuli su prema učionici. Halil je osjetio da su Almasini koraci bili mali, kao kod njega kada se približavao školi, ali bitno je da je koračala. Vrata od učionice su bila otvorena i činilo se kao da u učionici nema nikoga. Djeca su bila mirna. I oni su vjerovatno imali tremu. Do sada je sa njima bila njihova učiteljica, a od danas učitelj. Halil nije osjećao nikakvu tremu i strah, ustvari jeste, ali strah za Almasu, kako će ona uči u učionicu, gdje će sjesti...
U učionicu je zakoračio mirno i ponosno. Pozdravio je đake nekako vedro i snažno, tako da su odjednom svi ustali i odgovorili na njegov pozdrav. Pogledao je po razredu i vidio veliku učionicu punu učenika, ali nekako toplu, kao da je tu bilo mjesta za još bar desetak đaka. Predstavio se i učenike upoznao ukratko o sebi. Nije širio priču, jer ima vremena, upoznat će se oni. Sjeo je za katedru, za trenutak zaboravivši na Almasu. Izvadio je čestitke iz torbe, a učenici iz zadnjih klupa su se pomalo podizali i gledali šta je to novi učitelj donio.
„Pošto sam se ja vama predstavio, sada je vrijeme da i ja vas upoznam. Želim da svako od vas ustane kada ga prozovem i da dođe do mene i uzme svoj poklon. Vaša divna učiteljica mi je davno javila vaša imena i prezimena i nekako sam na osnovu tih podataka napravio za vas čestitke. Ali, prije toga, želio bih da pozdravimo i našu novu učenicu u prvom razredu, Almasu N.!“
Svi učenici su aplaudirali i pozdravili Almasu. Međutim, Almasa je držala majku za ruku i stajala na pragu učionice i nikako nije htjela da napravi korak unutra. Učitelj je tiho pozvao, ali Almasa nije htjela dalje ni koraka.
„Ja i Almasa smo se već upoznali i ona već ima svoju čestitku. Almasa je odlučila da ostane ispred vrata dok vi ostale dobijete svoje poklone i mi ćemo to ispoštovati.“
„A učitelju, kako ste Vi znali da će Almasa danas doći?“ – pitao je dječak iz prve klupe.
„Jedna ptičica mi je šapnula!“ – reče učitelj, a Almasa ga pogleda i nasmiješi se.
Brzo su se svi učenici predstavili i nekako mi se na kraju učinilo da sam baš pogodio sa sadržajem čestitki, nekako su bile odgovarajuće za svakog od njih. Halil je znao da treba krenuti dalje sa radom, a učenici su mu pomogli, tako što su ga upoznali sa onim što su radili do tada. Nekako je bila pozitivna atmosfera u razredu, samo je Almasa zajedno sa mamom i dalje stajala na vratima. Prvi čas, i u trećem i u prvom razredu su imali matematiku i crtali prave linije. Pošto učitelj nije znao gdje se nalazi pribor za crtanje, Alen se javio da donese pribor iz zbornice. Tada je Halil prišao Almasi i zamolio je da mu pomogne s priborom, da ona na tabli drži lenjir, a on će crtati linije.Almasa je prvo malo negodovala, ali onda je iz učiteljovih ruku uzela lenjir i postavila ga na tablu. Učitelj je u tom trenutku privukako još jednu stolicu do katedre i pogledao u Almasu. Ona se smješkala, čvrsto držeći lenjir na tabli i čekala da učitelj povuče prvu liniju. Dalje je sve išlo kako treba. Poslije nekog vremena i Almasa je crtala linije, prvo na tabli, a zatim je sjela pored učitelja i crtala linije u svesci. Majka je sa smješkom pratila svoju djevojčicu i bila ponosna. Uskoro su svi učenici bili zaposleni i marljivo radili. Halil je gledao po učionici i bio sretan. U tom trenutku je ustala Murisa i pitala učitelja:
„Učitelju, naša učiteljica nije tako crtala pravi ugao, a i niko joj nije trebao pomagati u tome! Da li ćemo crtati kako nam je učiteljica objasnila ili na ovaj novi način?“ Učitelj je osjetio malo gorčine u Murisinom glasu, jer ona nije željela da izgubi učiteljicu, a to isto je osjetio i Alen i kao da želi da odbrani učitelja, rekao:
„Murisa, bitno je da tačno nacrtamo, a nije bitno kako, znaš da nam je to učiteljica uvijek govorila!“
Halil je znao da treba nešto učiniti, odmah je prišao Murisi i zamolio je da mu pokaže da crta pravi ugao onako kako je to njihova učiteljica radila. Murisa je pogledala u učitelja i zadovoljno počela da objašnjava učitelju postupak crtanja. Kada je vidjela da je učitelj pažljivo sluša, bila je ponosna na sebe. Učitelj se tada javno zahvalio Murisi i ponovo nacrtao pravi ugao na tabli, onako kako mu je Murisa objasnila. Svi u razredu su pažljivo gledali i slušali učitelja. Uskoro su imali radnu atmosferu u učionici, ali Halilu je nekako vrijeme brzo prolazilo i nikako nije mogao sve da završi za 45 minuta časa.
Na velikom odmoru učenici su uzeli užine i izašli napolje. Almasina majka je prišla učitelju i zahvalila mu se na pomoći, jer Almasa je zajedno sa ostalom djecom izašla u dvorište na veliki odmor.
Uskoro se završio i četvrti čas i kraj nastave. Učenici su spremili svoje stvari i krenuli iz učionice, a u rukama su mahali čestitkama koje su dobili od učitelja. Alen je prišao učitelju i rekao: „Učitelju, nadam se da ćete i sutra doći!“
U tom trenutku Halil nije znao šta da kaže, samo se osmjehnuo, a Alen je trčeći izašao iz razreda. Halil je bio jako ponosan na sebe toga dana. Bio je veoma ponosan i na svoju odluku da radi baš u toj školi.
U zbornici ga je učitelj Raif pitao kako je prošao prvi radni dan. Halil je počeo da priča sve detalje toga dana, s ushićenjem je pričao, a stari učitelj ga je pažljivo slušao. Na kraju Halilovog izlaganja, Raif je ustao, pružio mu ruku i rekao: „Dobro nam došao, učitelju!“
Toga dana su ostali dugo zajedno u zbornici. Dugo, dugo su razgovarali o svemu. Dva učitelja, jedan na početku , a drugi na završetku svog učiteljovanja. Stari učitelj Raif je bio sretan što je našao svog nasljednika, kojem je želio da prenese sve ljepote učiteljskog rada, i mladi učitelj Halil, sretan zbog svog uspješnog prvog radnog dana i učitelj koji je želio da nauči sve ono što nije znao o tom pozivu.
I danas, poslije mnogo vremena, kada je učitelj Raif već odavno u penziji, Halil se sjeća svake njegove lijepe riječi, svakog njegovog savjeta, svakog postupka, a najviše riječi da je poziv učitelja prije svega ljubav prema djeci, a onda sve ostalo.
Naravno, i dalje je ponosan na Raifove riječi dobrodošlice, kojih se rado sjeti, jer to su bile riječi dobrodošlice u učiteljski poziv: „Dobro nam došao, učitelju!“