„Sve će biti da je bila jesen kad je učitelj Brano došo u naše selo... Jest jesen ,nemere bit drugčije... Kupili smo drugi otkos sijena, nije nešto puno al za uhar... Bilo vrelo ljeto, prevrelo, sve spalilo... Namlatiš negdje u strani, u hladovini ,gdje nije sunce moglo doprijet... Jesen, garant...“
Tako bi uvijek stari hadži-Omer započinjao ovu priču a mi bi ga okupljeni na nekadašnjem guvnu mogli slušati po cijeli dan. Znali smo da hoće malo i dodati od sebe , da začini , da zadrobi al dječija mašta u taj vakat nije puno marila za to, samo nek priča, nek nestaje. Ovo „hadži“ nije baš pristajalo toj njegovoj sklonosti da poprilično zamasti priču, al ni tu titulu i onako nije stekao kao ostali već onako u narodu prozvaše ga hadžijom haman zbog godina, starijeg od njega u selu koliko se znalo nije bilo.Kad bi se o tom povela priča neki bi u šali rekli da stari Omer ne samo da nije bio na tom „Svetom putu“ nego i kad bi trebao ići zasigurno ne bih znao na koju bi stranu svijeta trebao krenuti. A svi su ga voljeli zbog njegove naravi, za ovo godina koliko je nabro nikad se ni sa kim nije sporečkao a kamoli ne daj Bože zamjerio il posvađao. Svi su ga voljeli a mi djeca posebno.Čini mi se on nas još više. Svi smo mi bili „njegova djeca“ jer svoju nažalost nije imao.
„Kolko ja znam, a pamtim svega, do tada je u naše selo od „drugih“ navraćao samo gijometar Mile kad nešto treba nekome „odbosti“ il kad bi se neko s nekim oko međe porečko da razmjeri al to bi bilo nako na kratko. Da je neko od njih dolazio da ostane, nije. Sve dok nismo ono malo škole skunatorili. Naredilo odozgo moraju djeca ići u školu i nejma tu vrdanja, pravi školu. Mi napravili koliku smo mogli.
Jednu učionicu i malo sobice uz nju, za uču.Nismo ti mi znali ko će nam doći djecu učiti. Jedan dan, baš nekako rano ni Sabah nije zaučio, u selo ulježe mladić ,ma reko bi čojk dijete, a lijep, positan baš ko naka curica,umiljat, vidilo se to odmah nako na prvu. Reče poslali ga da nam dijecu uči. Kaže ime mu Branko, al svi ga zovu Brano, pa možemo ga i mi tako il učitelju kako kome godi ,njemu svejedno. Boga mi, ne bi baš svima pravo da im tamo neki Brano djecu uči slovima i računu. Jedva su se pomirili i sa tim da će ih odvojit od goveda i njive i u školi da dan provode a sad još neki Brano. Nije „naš“ gluho bilo a djecu mu valja slati.Što je puno ,brate ,puno je. Išli su neki pokradom i da se žale. Nisu se vraćali po nekoliko dana sa tog puta a kad se vrate bili su puno horniji da im djeca idu pred tog Branu. Pričalo se da su takve čim spomenu za šta su došli slali pravo u haps da se malo ohlade. Kad provedu nekolko dana međ četri zida, pa im još na um padne nesadjeveno sijeno,neisječen ogrev za zimu i još svašta nešta što treba pozavršavati do prvih kiša pristali bi da im djeca idu pred dva Brane a ne ovog jednog. Djeca se odmah svikla na njega, a kako i ne bi, kad ih pogledaš onako zajedno da ne znaš ko je učitelj svega mi nikad ne bih potrefio, ko da je njihov vršnjak. Sa strane čojk bi reko da on njih ništa i ne uči po vazdan su oni u nekoj igri pred školom. Ma haman smo mi i tu školu zalud pravili da kiša ponekad nepljuhne oni u nju ne bi ni ulazili. Samo vriska, cika, smijeh. Al opet kad malo promislim meni se čini da u selu nikad nije bilo veselije do tada. U tom dođe i lijepi Ramazan. Djeca su pričala, a ja vama. Ako oni lažu nemoj te mene šta krivit, ja samo prenosim što sam čuo. Možda nisam sve popamtio najtačnije al tu je to neđe. Prvi dan Ramazana učo ko i svaki dan do tada sredinom nastave djeci dao slobodno da odu kući jesti pa ponovo u školu, al niko ništa. Ko konta on da im se šta nije zamjerio, da nisu ljuti na njega. Koliko zna nije.
„Šta je to danas, drugari? Da nismo možda šta ljuti? Il možda nismo gladni?“ priupita ih onako kroz šalu. Mujica, koji je bio poklopac svemu nikad nepropušta ovakvu priliku da se prvi javi i objasni stvar.
„Učitelju, nama je danas počeo Ramazan.“
„Pa...“ učitelj će zbunjeno.
„Mi postimo.“
„Danas...“ učitelj će još uvijek zbunjen.
„Cijeli mjesec Ramazan.“ objašnjava Mujica.
„Mjesec dana da ne jedete!?" začuđeno će učo „To je nemoguće. Vi to mene našli.“
Sad je već i Mujici koji je kao sve znao al rijetko šta kontao bilo jasno da njihov učitelj i ne zna šta je Ramazan. E pa došlo je vrijeme učo da i tebe Mujica šta nauči dosta si ti mene sa računom mučio. Kako god račun kod mene ispadne tebi kao ne godi, kao nije tačno, a meni se baš činilo da jeste.
„To ti je kod nas mjesec posta. Tad od Sabaha do Akšama nit šta jedemo nit šta pijemo. Tako Bogu postajemo miliji i draži.“
„Nisam vam ja nešto baš upućen u te vjerske običaje, ni jedne. A volio bih da znam. Sad sam ovdje sa vama, tako reći vaš sam, ne bih da se nešto izdvajam.“
„Kako to?“
„Pa eto recimo dok traje mjesec posta nećemo učiti ništa novo, nećemo se propitivati, ponavljat će mo ono što smo već naučili. Vi će te meni pričati o Ramazanu. Jesmo li se dogovorili.“
A ko se ne bi dogovorio da mjesec dana nema zadaće i učenja.
Taj prvi dan su objasnili učitelju kako se započinje post, šta je Sehur, šta je Iftar. Kako se označava početak posta, kako upaljenji kandilji označavaju kraj posta. Šarao je očima po njima a u glavi mu se motalo to kako oni cijeli dan nisu ništa jeli a opet izgledaju tako veseli, spokojni. Nekako dan im je prošao kao treptaj oka i oni su morali kućama na Iftar. On je ostao sam. Uskoro je sa malehne seoske džamije začuo efendiju kako označava kraj prvog dana posta. Pojeo svoj skromni obrok jer družeći se sa svojim đacima u zanimljivoj priči nije ni osjetio da ni sam cijeli dan ništa nije okusio. U Sabah ga molitvom probudio efendija popio je mlijeka kojeg su mu roditelji njegovih đaka donosili kao da je voda i pojeo malo domaćeg pekmeza koji je takođe dobio od istih ljudi. Gledao je selo kroz omanji prozor na svojoj sobici, skoro pa istovjetno paljenje svjetla a nakon izvjesnog vremena i gašenje istog skoro pa kao po nekoj neviđenoj komandi.
Đake je uvijek čekao na vratima učionice, nije ih postrojavao i slično, primao ih je kao u svoju a i njihovu kuću, na pragu. Dan su započeli kako su ga juče završili priči o Uzvišenom mjesecu kod muslimana. Kad je prošlo određeno vrijeme Mujica stručnjak za sve osim računa je upozorio učitelja da će oni sačekati dok on ode da jede pa će nastaviti sa pričom.
„A ne... ja juče nisam znao a danas je već druga stvar... od danas i ja postim sa vama.“
I tako je sve počelo.
Učitelj Brano je postio sa svojim đacima. Kroz par dana počeo je ići na Iftare, svaki dan u drugu kuću kod svakog đaka pojedinačno. U početku je starijima to bilo čudno a onda su se skoro pa počeli otimati kod koga će učo prije na Iftar.Čak i oni koji su ne tako davno zbog njegovog dolaska proveli izvjesno vrijeme na hlađenju glave sad su bili više nego ponosni što baš njima na Iftar dolazi „njihov“ učo. Saznao je on na tim njihovim druženjima tokom Iftara mnogo toga o običajima ovdašnjih ljudi, muslimana. Saznao je i to da vjera i nije baš „opijum za narod“ već da ih više uči da budu bolji ljudi, ne samo zbog toga da bi se umilili svom Stvoritelju već zbog njih samih. Slušao je o Bajramima, o porodičnim druženjima tokom njih. O tome kako se međusobno darivaju tokom Bajramskih dana. Uživao je tokom tog mjeseca, post nije ni osjetio. Radovao se svakom novom danu posta. Radovao se ulasku u novu kuću koju će tog dana posjetiti.
U toj radosti Ramazan je brzo prošao. Đacima je dao slobodan dan na prvi dan Bajrama i ako je bio radni dan i nije baš bilo po nastavnim planovima. Neka ga provedu sa svojim najmilijim, takav je običaj a i zaslužili su. Drugi dan Bajrama svakog učenika je čekao Bajramski poklon na njegovom mjestu u učionici, ali učitelj ih nije kao obično dočekao na pragu njegove a i njihove kuće. Nije ga bilo ni u sobici pokraj.
Svakakve su se priče kasnije čule, te da je otišao u veće mjesto, u bolju školu. Neki su čak načuli da su i njega te noći ouči drugog dana Bajrama odveli da malo ohladi glavu jer je očito bio zaboravio glavni razlog njegovog dolaska u selo. Bilo kako bilo ostala je ova priča. Priča o učitelju Brani koji je za samo jedan Ramazan postao „naš učitelj“. Tako je to nekako bilo, ako sam šta propustio halalite, godine mi polahko izbrišu po nešto.“ završio je svoju priču hadži-Omer. Svake godine pred Ramazan, uvijek istu a opet drugačiju i zanimljiviju.
Nikada niko nije provjeravao da li je stvarno sve to tako bilo, da li je u našem selu ikada bio neki učitelj koji nije bio „naš“ a prepostio je Ramazan sa svojim đacima.
Zašto bi i provjeravao?
Neke priče treba da žive, da se pričaju, pa čak i onda kad nismo najsigurniji da je to bilo baš tako.