Zeleni veker na radnom stolu otkucava četiri sata i pet minuta. Vjetar silno skače na obližnje oluke. Nevakat. Fabrika obuće nije patentirala nepropusnu cipelu za skrivanje nožnog palca od kijameta. Sivi čohani kaput vijugao je lokvama ostavljajući hijeroglife koraka sa posvetom. Učitelj. Utisnuo bi svakog dana u srce mališana zrno mudrosti. Pleo bi mrežu zagonetnih varijacija, dolivao hipoteze, učio ih da utvrđuju uzroke i posljedice, uoče sličnosti i razlike, pronađu vezu između života i nauke. Strpljivo je hranio njihove ćelije čekajući da sazriju. Tek ponekad bi ubrao plod i zapečatio plavim mastilom požutjelu hartiju. Trpjela bi ona skokove brojnih oblika u rasponu od 1 do 5. Idiličan prizvuk na pomen učiteljevog imena izmaglio je u vremenskom rascjepu. Ostao kao podsjetnik u usmenoj predaji da blijedi u generacijskom kodu. Sjećam se priče o starom učitelju. Pripovijedala je moja majka. Učitelj Salih dolazio bi ranim vozom u našu mahalu. Strog, ali pošten. Prosijedi ostaci godina skrivali su umor ispod plavih očiju. Na kredencu su se jedna preko druge kao dvije zmije mrijestile vrbove šibe. Ukleto mjesto. Ostavljale su crveni trag na ispucaloj dječijoj koži. Istina, učitelj Salih je šibao pogledom. Za to strujanje u želucu vrbovo pruće je bilo suvišno. Djevojčice bi u pauzi zaposlio da miješaju mlijeko u prahu za malu vojsku učenika. Bješe to godina gladi. Rat je odnio i posljednji klas iz hambara. Išli smo u najam poslije nastave. Manje je boljela Salihova šiba od žuljeva zadobijenih udarcima motikom po tvrdoj ilovači. Nejake ruke sićušnim trzajima predavale su se krasnopisu, tankim i debelim linijama, nacrtanim krivuljama koje su u našoj mašti izgedale poput isprepletene pšenice. Onog ko bješe pismen, poštovaše age i begovi, kadije i hećimi. U tlocrtu njenih uspomena izronila je stara seoska škola, bljesnula mentalna slika prošlosti poput munjevitog odraza na zemljinoj kori. Crna čađava furuna ugnijezdila se u desnom uglu učionice i grijala je tokom snježnih mećava promrzle dječije prste. Učiteljev drveni sto nosio je na svojim plećima đačke zgode i nezgode. Podupirao izhabanim žućkastim nogarima pognuto učiteljevo tijelo. Vrijeme je curilo kroz olovno školsko zvono koje bi nagovijestilo dječiji smijeh rasut po tamnom hodniku. Seoska škola smještena na raskršću mahale iznjedrila je mnoga zvučna imena, a lik učitelja nestajao u sjećanju.
U postmodernom dobu stari zeleni veker zamijeni vibracija mobitela. Metamorfoza. Savremeni učitelj sakuplja san čajnom kašičicom. Kosti klecaju na patosu. Končiće marionete povlači novi val zebnje. Strma ulica. Lavež psa. Pomamni zijev na jutarnju rosu. Kandilji svijetle u gradskim košnicama. Svaka porodica živi svoju priču. Put opustošen mrakom. Zemlja langolijera, rekli bi. Beskrajna tišina i novi društveni poredak. Šuštanje listova sklupčanih u torbi. Tek svjetlo ponekog automobila sluti na život, na civilizaciju. Zastarjeli amortizeri radničkog autobusa i sat poklopljen na 4. Deja vu. Cipele oslikane novim, modernim bojama. Neotporne na kišne kapi. Brežuljkasti krajolik. Raspukla pruga, gord pogled vozača. Učitelj usisava pipke pravopisa u umove onih čiji pogled doseže do znatiželje. U simulakrumu posljednjih atoma ljudske snage osmijeh djeteta razoružava vatrena koplja života. Insekt zarobljen u paukovu mrežu. Čovjek. Učitelj. Žurno odmiče kroz kotače zvonkog glasa dežurnog i nestaje u ledenom hodniku. Učitelj se stapa sa masom pogleda. Utihnuti šapat misli. Nedorečeni anksiozni kotač vrti praznu vodenicu unutarnjih previranja. Strah je čovjekova sjenka. Saputnik. Iskušenje. Dolazi u bahatu nepoznatih koraka i skače u prazan prostor. Ispod učiteljevih nogu gmiže asfalt ohlađen jutarnjim injem. Grobna tišina. Poneki upaljeni svjetionik porodičnog doma zaledi se u vidokrugu njegovog polubudnog stanja. Čini se da mozak svira sopstvenu ariju u dubini nerava i stvara akustičnu fatamorganu. Cvrkut ptica u novembru. Zvuči kao naslov nekog bestselera. Da li su zvučne iluzuje obmana uma ili je doš'o takav vakat? Iza učiteljevog kaputa treperi fluorescentna siva boja stopljena sa narandžastim koloritom. Ah, da, to su čuvari prirode i okoliša. I oni gramzivo ostavljaju trag u zimskom asfaltu. Živ čovjek niže nisku bijelih bisera između kojih upućuje učtiv pozdrav. Ljudsko biće u učiteljevom insomničnom delirijumu, dobar je znak. Pitaju ga, šta jeStrah? On se ne boji ljudi, niti predmeta iza zelenog šimšira. Ne boji se raskošnog zagrljaja drveća ni šuštanja lišća u cik zore, niti crne mačke koja nakostriješeno sprema svoje nemoćne kandže da mu zarije u lice. Boji se onog preko puta, laveža pasa. Podsjećaju ga na samrtno hroptanje onih koji se opraštaju sa dušom. Lavež se prostire zorom, zavlači se u postelje, trza u snu i nestaje sa zvukom slučajnog automobila. Strah je oličen u tragu točkova i škripanju kočnica. Strah je onaj trepet u kostima i drhtaj srčanog ritma u silueti nepoznatog čovjeka. Iznenadni telefonski poziv sa početnim brojem kliničkog centra. Kratka prečica do ludila i svijećnjak u besanoj noći. Orošeno čelo djeteta čija tjelesna temperatura stvara infektivne varnice. Strah je obučen u košulju našeg uma. Budi se sa nama u zoru i liježe baš na naš jastuk kradeći nam snove. Ponekad se zavuče u pogled drugih ljudi u kojima prepoznamo vlastite slabosti i neuspjehe. Skriven je čak u šamiji nene, u njenom možda posljednjem šaputanju molitve na sedždi. Uvučen je ispod očnih kapaka za čije prozore ne postoje bravice koje možemo podići i ugledati drago biće. U ovoj jutarnjoj izmaglici strah je izjeo učiteljevo tijelo. Ostala je prazna stolica u učionici. Počasni psalmi. Šutnja. Pomen učiteljevog imena. Ovim stazama hodio je učitelj M. Nagradu za životno djelo nije uzeo u ruke.
Poslije mnogo ljeta sretoh svog učitelja sa štitom od bijesa. Tako sam ga zvala. Otrov je u maloj bočici, govorili su. Sivo štofano odijelo jugoslavenskog konfekcijskog broja odstupalo je od njegovih proporcija. Tek su vješte ruke krojača uniformisale tu hodajuću enciklopediju znanja. Da se muha nije čula u učionici nije stereotipno trabunjanje oštrih pedagoških postulata. U njegovom slučaju, tvrdnja se obistinila. Godine nestadoše u sunovratu odrastanja. Vidjeh učitelja sa štitom od bijesa na gradskom trgu. Prepoznah to aristokratsko držanje. Vilicom je pomicao govorni aparat u stranu i mrmljao nešto u bradu. Zaustavljao je prolaznike. Recitirao dubokoumne sentence sklupčane u folderu moždanih vijuga. Dementni putnik sa štitom od bijesa izgledao je sablasno. Na brazdama lica drhtala je posljednja pomen na čovjeka. U tom cikličnom pomjeranju očnih vjeđa, spazih izgubljenog dječaka u moru beznačajnih ljudi i osjetih kotrljanje suze niz lice. U mozaiku mentalnih slika trojaki glas sluti na egzistencijalni nemir. Neprospavane noći i avgust koji se smiješi krezavim čačkalicama i titra pred budnim okom. U tim zubnim česticama čuči hamletovsko “Biti ili ne biti?”. Ni Munkov “Krik” ne oslikava to utihnuto stanje nemira koje se vrzma po hodnicima podsvijesti i kao glodar žvače trunku nade. Da li je to isti nemir zaustavljen na zelenom vekeru, alarmu ili pak onaj zarobljen na licu učitelja sa štitom od bijesa? Tu je. Prisutan na svim stranicama dnevničke forme. Upleten u mrežu neizrečenih riječi. Vidljiv u septembarskom dječijem žamoru i tragu plavog mastila.