Dogodilo se to u selu Mrko Do... ne, ne – u selu Duboki Potok... ili će biti Crno Blato, ma ne... ne mogu sa sigurnošću kazati da se tako zvalo, a znam sigurno da je tako nekako. Nije važno. Jer, priča počesto na svom putu od usta do usta, od uha do uha, izgubi poneki svoj detalj, zaturi poneko ime ili ga promijeni i premetne u neko drugo. Zato nije važno ako se to selo zvalo. Može biti da sam pogrešno zapamtio, pa bih vam mogao slagati, a onda biste pomislili da sam i cijelu priču izmislio. A događaj, sigurno, nisam krivo zapamtio. Sjećam se svakog detalja. Čak i ozarenog lica i blagog smiješka Antana Ešanovog, koji mu je titrao u krajičku usana, sve vrijeme dok nam je pričao priču.
Bilo je to, dakle, u nekom selu – možemo ga zvati Mrko Do – znam da je bilo udaljeno od svijeta, kao da je sagrađeno, pa zaboravljeno. Tamo je Antan, stari majstor, koga su svi željeli vidjeti na svojoj građevini, zidao kuću nekom povratniku iz inozemstva, pa svojim očima sve vidio i prepričavao gdje stigne.
– Selo k'o selo, maleno, podvučeno pod šumu koja se prostrla niz planinu od vrha do podnožja. Kuće skupljene izgledaju kao pilići kad se podvlače pod kvočku ili kao spavač pod jorgan. A daleko, nema do tamo ni dobrog puta, ni autobusa...
– Pa, kako ste dolazili do tamo? – pitao bi neko od radoznalih iz okupljene gomile slušalaca.
– E, dođe se autobusom do Jasenice, pa onda dva-tri kilometra pješke uz brdo. Uz put kojim se može samo konjskim kolima i policijskim džipom.
– Zar ima još takvih zabiti u Bosni? – začudio bi se neko.
– Još pitaš, bratac! Da vidiš samo gdje ljudi sve žive! – dočekivao bi spremno neko drugi.
– E, i ti si mi ga proputaovao svijet, pa znaš!
– Svijet nisam, ali po tim zabitima sam se, itekako, naputovao i natruckao...
– Ma, pustite to... Da čujemo Antana.
– Ništa posebno – nastavljao bi Antan, zadovoljan što je njegova priča tako važna i neobična i što je svi žele čuti. – Na sred sela je zgrada bivše Šumarije, šumskog preduzeća, u kojoj i sada živi šumar Fehim, pa do nje malo veća zidanica u kojoj su smješteni pošta, mjesni ured i prodavnica, glavno mjesto okupljanja dokonih staraca. A malo dalje škola i uz nju zgrada za učitelje. Tu je najživlje u selu. Tu se, kao u košnicu, sjate djeca iz cijelog sela i još iz nekoliko udaljenih zaselaka – od jutra do podne vrije, buči, odzvanja dječiji smijeh i cika na odmorima između časova, a ako se prođe ispod prozora za vrijeme časova, čuje se njihovo horsko sricanje pjesmica, koje uče na časovima, ili zvonki glas učitelja koji objašnjavaju lekcije, kao da žele da ih cijelo selo čuje. Selo se saživjelo sa školom, škola je djeci jedini prozor u svijet, a i odrasle je svojim priredbama uz praznike uveseljavala. Život ne bi mogli zamisliti bez nje. I zato su se svi uznemirili kad je stigla ona depeša iz ministarstva.
– Kakva depeša? – upitao bi uvijek neko od prisutnih, koji prvi put sluša Antanovu priču.
– O ukidanju škole.
– O ukidanju? Zašto ukidaju škole?!
– Došla nova vlast, izašao novi zakon, škola se ukida. Novi propis. Nema dovoljno đaka, ukida se škola.
– Kako to može?
– Pa, lijepo: propis kaže da bi jedno odjeljenje moglo biti odjeljenje mora imati toliko i toliko učenika, a da bi jedna škola mogla biti škola, mora imati toliko i toliko odjeljenja. A selo je, zaista, ostrilo. Odrasli su se razmiljeli po svijetu trbuhom za kruhom, ostali su samo djeca i starci. Više staraca nego djece. A i jednih i drugih sve manje. Djeca odrastaju i odlaze, a i starci stare i odlaze.
– I kad je trebalo da se ukine škola?
– Ovog septembra. Trebalo je, u stvari, još prošle godine, jer su u školu u prvi razred upisalo samo dvanaestoro djece, ali su na žalbe i molbe učitelja i roditelja, vlasti nekako popustile. Ali, ove godine stiglo je samo 7 prvačića. I škola se ukida.
– A djeca? Neće, valjda, ukinuti i djecu!
– Djeca moraju preći u drugu školu. Najbližu njihovom selu. Jer, zakon kaže: osnovna škola je obavezna za svako dijete.
– A najbliža škola je...?
– U Čeleketićima, 12 kilometara od njihovog sela.
– 12 kilometara! I toliko da djeca pješače?
– Toliko.
– Po suncu, kiši, snijegu, ledu...
– Po kiši, snijegu... Baš tako.
– Pa, ta vlast je...
– To su rekli i mještani. Ali, vlast je vlast. Vlast samo kaže „nema para, a mi nismo krivi što vi ne rađate djecu. Škola nije rentabilna i...“
– Šta nije...?
– Isplativa.
– I mora se ukinuti?
– Mora.
– Pa, nije škola fabrika koja proizvodi konzerve, pa da jeste ili nije rent... kako ti ono reče... isplativa! Ko zna šta sve čuči u toj djeci i ko će od njih sutra koliko vrijedjeti?! Sjetite se samo gdje se rodio Tesla! Heeej, čovječe!.. U takvoj zabiti, pa vidi!
– Džaba ti sva ta priča. Vlast odlučila...
– I? Ukinuše li tu školu? – opet bi upitao onaj ko prvi put sluša priču.
– Eheheeej! Da vidiš čuda! – smješka se Antan. – Kad sam to čuo otišao sam kod dida Huseina i odnio mu peškeš: Kilo duhana, štap i lulu opkovanu srebrom. I školsku torbu!
– E, sad ništa ne razumijem. Kakav Husein, kakav duhan, kakva lula?! O čemu ti to, Antane?
– Ma, taj Husein je mudrica kakve nema na daleko! Kao onaj David Štrbac iz Kočićeve priče o jazavcu. Kad se selo uzmuvalo, uskomešalo, kad su se djeca rasplakala, kad su učiteljima propale sve žalbe, kad su izgubili svaku nadu da se nešto može napraviti i već počeli tražiti novi posao, dođe ti taj Husein u školu, kod diretkora i kaže: Piši!
– Šta da piše? – opet bi se Antanu upleo u priču neko do slušalaca.
– To je pitao i direktor: Šta da pišem, bolan, Huseine? Pisali smo i općini, i vladi, i prosvjetnom zavodu, i ministarstvu i nema kome sve nismo pisali, pa ništa. Niko ni mukajet! Svi sliježu ramenima, ili nas prosljeđuju gore. A ovi gore zapeli: ukinuti, pa ukinuti. Kao da ukidaju dobrovoljno društvo za zaštitu šumskih ježeva, a ne školu. Svi zapeli: škola mora imati 18 prvačića da bi mogla formirati odjeljenje, inače... A gdje da nađem prvačiće? Ne mogu ih ja roditi, djede Huseine...
– A šta djed, a šta djed Husein? – podbadao bi opet neko da Antan nastavi priču.
– Piši, direktore! Sjedi tu, uzmi papir i piši: Husein Jamaković, Omer Jaranović, Galib Đelili, Osman Huskić, Lovro Paligorić... Tako počne diktirati starac. A direktor izrogaočio oči: Šta da pišem? Je li ti to osnivaš neko udruženje staraca u selu? Ne, veli djed Husein, nego ti diktiram imena novih učenika prvačića. Juče sam pred prodavnicom održao zbor sa starcima iz sela. Svi su se složili: upisat ćemo se u prvi razred. Da spasimo školu. Da djeca ne pješače tolike kilometre. Grehota je. Zakon ne zabranjuje da u školu idu i djedovi i babe, je l' tako? Jeste – e, onda piši: moja Huseinovica, Mejra Jakubovica, Janka Pejinica, Jela Markovica... treba li još? Piši: Obrad Jelinić, Haso Jusić, Pašan Kikaković... Treba li još? Piši: Fehim Hećimović... piši... piši, druže direktore, piši...
– Ha, ha, ha... I popisa li ih direktor?!
– Popisa.
– I spasiše školu?
– Spasiše! Eno je i sada bruji k'o košnica i odzvanja iz nje učiteljev glas i glasovi novih prvačića, baka i djedova. Ako se bolje oslušne, najbolje se prepoznaje glas prvačića djeda Huseina. Sriče slova kao da hoće da ga čuje i njihovo selo, i susjedni Čeleketići, i općina, i ministarstvo, i vlada, i – čitav svijet!