Ibrahim
Ibrahim nije upamtio svog oca. Nestalo ga je na samom krvavom kraju strašnog Drugog sjetskog rata, u vrijeme kad su jedne vojske bježale a druge ih sustizale. Od tada se za njega više nikada nije čulo. Da li je mrtav, ubijen ili negdje živi? Niko ništa nije znao a noć i šuma su svjedoci koji ne govore. Ostadoše sami, njegova dvadesetpetogodišnja žena Emina i sinovi Mehmed i Ibrahim. Emina, iscrpljena, bez igdje ičega, vrati se svojoj majci sa djecom u Bravnice. Selo, pet kilometara daleko od Jajca na putu prema Sarajevu, nije bilo veliko. Samo desetak muslimanskih i par srpskih porodica živjelo je u drvenim kućama sa ognjištem i zemljanim podovima.Kroz selo je šumio Vrbas, prolazio makadamski put prema Donjem Vakufu i pruga po kojoj je više puta dnevno prolazio Ćiro, dječija radost. U samom centru sela nalazila se željeznička stanica. Jedina zidana je bila zgrada u kojoj su se kupovale vozne karte i u kojoj je živjela porodica jednog željezničara. Teška bijeda je vladala u selu u to vrijeme, odmah poslije rata. Majka primi svoju kćerku sa djecom iako su u kući živjeli i njen oženjeni pastorak, muževljev sin iz prvog braka, a i djeca koju je stekla u drugom braku. Snahi nije bilo baš pravo i to je jasno dala do znanja svakim pogledom upućenim na pridošlice.
Nije bilo lako hraniti toliku čeljad i, čim se u Bravnicama sazidao veliki mlin, Emina je odlučila da počne raditi. Tražili su dvije žene čistačice. Neke komšije su joj jako ružno pričali iza leđa, a neke i u lice govorili da joj je to sramota. Međutim, ona se, onako nejaka, sitna i blaga, hrabro prihvatila posla. Obukla je plavi mantil preko bluzice i dimija. Muškarci sa kojima je radila su je prihvatili kao sebi ravnu, poštujući nijemo njenu sirotinju i potrebu zbog koje je pogazila običaje da muslimanska žena ne treba da izlazi iz svoje kuće. On je bila i otac i majka svojoj djeci jer nije željela da bude muhtač ničijoj milostinji. Nikad joj nije na um palo da se opet uda jer je znala kako je to kad žena dovede svoju djecu čovjeku koji ima svoju djecu i još, na kraju izrode zajedničku. Ona se najela tog gorkog kruha i nije dala da ga i njena djeca jedu.Svijetla obraza, sama je izdržavala svoju djecu. Uspjela je čak napraviti malu kuću na komadiću zemlje koji joj je njena nena darovala da se spasi iz zajedničkog domaćinstva u kojem se nisu više mogli trpjeti poprijeki pogledi i nijemi prigovori snajki koje su tražile više mjesta za vlastitu djecu.
Selo je raslo naglo, nezaustavljivo. Bilo je to pitomo mjesto za živjeti. Mnogobrojne srpske porodice su napuštale svoja zabačena sela koja su se nalazila na vrhovima okolnih brda. Dobijali su ili kupovali zemlju, zapošljavali se po jajačkim firmama koje su se počele otvarati, kuće pravili. Velika škola se sazidala u Bravnicama tih godina. Na njoj su radili svi mještani, što dobrovoljno što zato jer im je to bila radna obaveza. Život je bujao. Nije bilo kuće bez troje-četvoro djece.
Nekako u svemu tom mala porodica je napredovala. Mehmed, stariji sin je završio osnovnu školu. Čim je navršio četrnaest godina počeo je raditi u Šedincu kao čuvar pilane. Mršav , sitan,još uvijek dijete, u stvari, bio je uvijek nasmijan i spreman za šalu. Ljudi su ga voljeli zbog toga i rado se nalazili u njegovoj blizini za vrijeme pauza na poslu.
Kada je donio svoju prvu platu kući rekao majci: „Mama, od danas nema više sahananja. Obuci se i hajde da namirimo kuću.“
Otišli su u prodavnicu i kupili brašno, ulje, šećera i još svega da im može biti mjesec dana, do sljedeće plate.
On nije volio što ga mati pošalje da uzajmi sahan brašna kad im nestane. Stidio se kad bi neko znao da nešto nemaju. On i brat su ponosni dječaci i osjetljivi na to što su svi njihovi vršnjaci imali oba roditelja a oni su bili siročad. Nisu dali da se i po čemu vidi da nisu potpuna porodica. Voljeli su svoju majku koja se toliko borila za njih i izgubila zdravlje radeći teške poslove. Isprehlađivala se, bolovala od upale pluća, stadala su joj i leđa. Zato su njeni dječaci, i kad su bili djeca, bili mali ljudi. Stariji se brinuo za mlađeg, pazio ga, branio, u školu ga vodio, zadaće tjerao da piše iako sam nije bio bogzna kako dobar učenik. Mlađi je slušao, moralo mu.
Ibrahim je bio odličan učenik. Kada je upisao učiteljsku školu u selu se niko nije previše iznenadio. Bilo je u njegovom držanju nečeg što je činilo da je izgledao pristalo i lijepo bez obzira na to što je bio obučen skromno i sirotinjski. Bio je uvijek uredan, čist, lijepo ošišan i sve je moralo da bude na svom mjestu. Nije smjelo da bude mrljice na hlačama ili košulji. Nije mu bilo mrsko da sam sebi pegla teškom željeznom peglom na žar i da pere svoju odjeću. Cipele je dobro čuvao i čistio a, umjesto jakne, nosio je plavu radničku bluzu sa dva džepa koju mu je dao brat. Šta se dešavalo u njegovoj glavi niko ne zna, ali Ibrahim pade na popravni na kraju prvog razreda. Brat se ljutio, mati je samo ćutala i gledala u pod ispred sebe, pušeći.
Kad je sutradan došla sa posla rekla mu je: „Ranije lezi! Sutra ćeš sa mnom na posao.“
Ibrahim je cijelo ljeto radio na utovaru brašna u mlinu. Nije ništa govorio ali se vidjelo da mu nije pravo. Popravni je položio i nikada više nije dobio loše ocjene.
Odrastao je u pristalog, visokog, atletski građenog mladića. Imao je bujnu crnu kosu, lijepe a muževne crte lica, ponosito držanje. Bio je omiljen među djevojkama. Drugovi su ga voljeli. Uživao je u mladosti sa svojim vršnjacima, ljeta provodili na obalama Vrbasa, igrali fudbal, dizali tegove koje su sami pravili. Izlazili su u kino u grad, šetali na korzou i zaljubljivali se.Nikada im nije bilo dosadno. Ibrahim je jako volio da čita i kupio bi po neku knjigu kad bi imao novca. Kad je odslužio vojsku, brat je već napravio sebi kuću i odselio sa svojom porodicom tako da su on i mati ostali sami. Majka je, već jako narušenog zdravlja, otišla u prijevremenu penziju. Ibrahim je ubrzo dobio posao u školi i niko sretniji od njega nije bio.
Škola u kojoj je počeo raditi nalazila se na vrhu brda iznad samog grada. Izgledalo je kao da je blizu ali nije bilo tako. Skoro četiri kilometra daleko, kroz šumu i to putem kojim je mogao proći natovaren konj. Kada su zidali školu, sav materijal je iznešen na konjskim leđima gore.Bila je to velika akcija i svi mještani su pomogli kako je ko mogao.Školska zgrada se nalazila na osami, na samom početku sela sa puno zaselaka. Svi putevi su se sastajali baš tu, kod škole, i ko god je išao u grad morao je proći pored nje. U blizini se nalazila samo jedna kuća u kojoj je živio domar škole. Nastava se održavala u dvije velike učionice, u dvije smjene. Djece je bilo mnogo, svih uzrasta.Neki od njih već prerasli ali su dolazili da se bar opismene. Učitelji su dolazili pješice na posao jer skoro ni jedno selo u okolini grada nije imalo izgrađen put. Niko se nije žalio, sretni što imaju posao. Skoro svi mladi, jaki, puni radosti i života. Nerijetko su im čizme gumene ostajale zaglavljene u dubokom blatu. Ali, to je bio samo još jedan razlog za smijeh i šalu. Njihovo brdo je bilo čudno. Zimi je bilo do pola kopno a od pola snijeg i led kao na planini. I tako svaki dan. Zimi snijeg i led a ljeti pokoja zmija na putu ne bi žurila da se skloni. Lisice i zečevi nisu bili plahi i često su ih viđali kako zamiču iza drveta, u šumu. Kad su se vraćali kući vidjeli su grad u podnožju kao na dlanu. Slika je svaki put bila drugačija i uvijek lijepa, neponovljiva. Nekad su ga gledali obasjanog suncem a nekad su ga nazirali kroz oblak,koji je lebdio ispod njih a iznad grada.
Tek kada je počeo raditi sa djecom, kada je stao pred svoje učenike, Ibrahim je shvatio da nije pogriješio i da to jeste onaj posao koji će raditi sa radošću. Do tada je i sumnjao ponekad, pitao se da li je trebao izabrati nešto drugo? Međutim, sada je znao da je to pravo mjesto za njega. Radovao se djeci a i oni su se radovali njemu.Kada se oženio, Ibrahim se doselio u nastavnički stan sa svojom ženom da sebi olakša i da ne bi morao svakodnevno putovati dvadesetak kilometara na posao i sa posla. Tu se rodilo i njihovo prvo dijete. Mlada žena, navikla na život u gradu, nije mogla da podnese život u samoći. U selu nikog nije znala. Sve kuće su bile daleko od škole tako da se nije mogla družiti ni sa kim. Posebno teško su joj padale noći kada je vjetar fijukao u mraku a mačke sablasno mjaukale kao da plaču mala djeca. Da bi izbjegao svađe i prigovaranje on je popustio. Nije prošlo mnogo vremena i oni su se vratili u Bravnice.
Kad se nakon nekoliko godina rodio i sin, kuća je postala tijesna za njih petoro. Željeli su napraviti veću, ali od učiteljske plate to je bilo nemoguće. Zato nije mnogo razmišljao kada je dobio ponudu da pređe u jednu slovenačku firmu koja se otvarala u gradu. Nije se bojao promjene a ni posla tako da je prihvatio i počeo raditi u toj firmi na mjestu koje je bilo neuporedivo bolje plaćeno nego njegovo dosadašnje, učiteljsko. Nije bilo više pješačenja po brdima, gumenih čizama i pravljenja prtine djeci iz zaseoka kad se sami nisu mogli probiti. Bilo mu je lakše, imao je više novca, žena je bila sretnija, sa svojom djecom je provodio više vremena. Samo on više nije bio isti. Kao da je umrlo jedno malo sunce u njegovom oku. Sada je znao ponekad i popiti koju.U to vrijeme mu je i majka umrla. Otišla je kako je i živjela, tiho i bez riječi. Umrla je u snu, srca ugušenog vodom. Kuću su napravili vrlo brzo. Za par godina su je sazidali, veliku i lijepu. Među najljepšim u mjestu. Čak ni kredit nije morao podići kao ostali. Biti zaposlen u firmi u kojoj je on radio je bio san za svakog normalnog čovjeka u gradu.
Nisu još bili preselili u svoju novu kuću kada se Ibrahim vratio u školu, među đake. Ne u isto selo, ali opet na selo, među seosku dječicu. Šok je bio nevjerovatan! Zar iko normalan može iz čista mira da napusti tako dobar posao?! Kad su ga pitali šta bi on je odgovorio: „Od djece me nikad nije glava zaboljela“ Komšije, prijatelji i rođaci su odmahivali glavom u nevjerici, razbijali glavu o „pravim“ razlozima njegovog postupka, ogovarali iza leđa a on se nije obazirao. Nije se obazirao ni na ženu koja se ljutila zbog svega i mirno radio svoj posao. Promjena na njemu je bila očigledna. Sada se češće smijao, izgledao opušten i veselije se pozdravljao u susretu sa ljudima. Sve je bilo kako treba i kako je on volio. Radio je opet posao koji ga je činio sretnim i zadovoljnim. Djeca mu rođena više nisu išla na nerve i nisu više morali bježati iz kuće od njegove mrzovolje kao do skora.
U to je stigla i 1992. godina. Strašni, uznemirujući događaji su prestizali jedan drugog. Rat je stigao na prag u svom najstrašnijem obliku. Vijesti iz Slovenije, a zatim iz Hrvatske su u ljudima budile nespokoj, strah i nepovjerenje. Došlo je do velikog komešanja među narodima.Niko nije mogao da vjeruje da može biti rata i u Bosni. Pa ovdje su svi živjeli izmiješani, komšijski se poštovali, ženili se i udavali međusobmo. Kako će granata znati u čiju će kuću pogoditi ili u čiji stan uletjeti – u muslimanski , srpski ili hrvatski? Da nisu izmišljene neke sa detektorom za nacionalnost žrtve? Međutim, odjednom su se mase pokrenule. Srbi su napustili grad, navodno da kopaju krompir, u njivama koje su napustili skoro pedeset godina ranije. Normalno da niko nije vjerovao u to i oni koji su ostali u gradu osjećali su se izdanim. Ostavljeni su kao meta zlu koje se valjalo iza brda. Iz Bravnica su u grad stigli skoro svi muslimani jer se više nisu osjećali sigurno u rodnom selu punom nepoznatih uniformisanih ljudi. A i oni koje su znali gledali su nekako kroz njih ili mimo njih, krijući pogled. Došao je i Ibrahim sa svojom porodicom kod ženine rodbine. Došao je i njegov brat Mehmed sa sinom, snahom i ženom. Smjestili su se kod kćerke koja je živjela u gradu.
U cijelom tom košmaru neke stvari su išle svojim tokom kao da se ništa neobično ne dešava. Došao je kraj školske godine i trebalo je podijeliti svjedočanstva djeci. Ibrahim je, takođe, obišao svoje učenike, pozdravio se sa njima, poželio im mir, sreću, napredak i dug život. Rekao im je da se čuvaju, da budu vrijedni i da slušaju svoje roditelje. Ručao je sa ženom i djecom i pozdravio se sa njima. Brat ga je sreo kod Travničke kapije i pitao ga gdje će?
Ibrahim mu je rekao: “Odoh ja svojoj kući. Tamo je meni najbolje.:“
Mehmed je pokušao da ga razuvjeri: „Gdje ćeš, bolan? Glavu ćeš izgubiti! Pa vidiš šta se dešava!“
„Nemoj pretjerivati. Sve će ovo proći a ja neću da se prebijam po tuđim kućama. Niko me ne dira. Niko me nije ni ružno pogledao a ja treba da sjedim ovdje, na tuđem pragu. Ne brini se, buraz!“- odgovorio mu je Ibrahim lupnuvši ga par puta utješno po ramenu.
Kad je vidio da je uzaludno da ga odvraća, Mehmed mu je dao ključ od svoje kuće da vidi je li sve u redu i da uzme ako mu šta zatreba. Ispratio je brata kroz kapiju i gledao za njim dok je išao preko mosta na Plivi. Ibrahim mu je mahnuo još jednom i zamakao prema autobuskoj stanici.
Tada su se poslednji put vidjeli. Dva dana kasnije Srbi su blokirali sve puteve prema gradu.
Emira
Ne mogu riječima da opišem šta sam osjetila kada sam čula da je moj amidža Ibrahim ubijen. Ja sam plakala i taj plač mi i sad stoji u grlu, nedoplakan. Kiša je padala cijele te duge noći a ja sam ga vidjela kako leži i kako kiša pada na njega a ja ne mogu da ga pokrijem. Tuga veća od planine navalila se na moje srce. Nisam nikako mogla da zamislim da ima negdje neki mezar u kojem on leži, mrtav, prekriven zemljom. Ja ga i sad vidim živog i ne mogu da zaustavim suze dok pišem ove riječi.
Ujutru, kad su mi se djeca probudila, otišla sam svojim roditeljima koji su se smjestili u jednom stanu u Kineskom zidu, jednom dijelu grada koji smo svi tako zvali. Bojala sam se očeve tuge. Međutim, on nije plakao ni jadikovao. Samo me je upitao kako sam smjela doći kad se nikad nije znao početak i kraj granatiranja grada? Rizikovala sam i svoj i dječiji život ali nisam mogla da ne dođem i da ne pružim utjehu svojim roditeljima. Oni nisu znali nikakve detalje i možda je to bilo dobro jer je istina bila toliko strašna da ja i sada ne volim što je znam. Svojoj strini nisam mogla otići ali sam u mislima bila sa njom i njenom dječicom. Kako je njoj tada bilo samo ona zna.
Avioni su redovno bombardovali položaje oko grada ali kad su počeli da bacaju „krmače“ na sami grad bilo mi je dosta. Morala sam spašavati djecu. Muž je dobio odobrenje od vojnih vlasti, našao prevoz i ja sam se spremala da krenem. Gdje? Nismo znali tačno. Na prvo sigurno mjesto gdje nema bombardovanja. Tata je došao da nas isprati. Izgrlili smo se i smjestila sam se s djecom u autu. Morali smo sve brzo raditi u strahu od granata i snajpera. Tada sam prvi put u životu vidjela kako moj otac plače. Rastanak sa unučićima ga je slomio i nije mogao više da se suzdrži. Njegove suze su i sada živa rana na mom srcu. Tog dana sam se zaklela da ću se vratiti u Jajce sigurno, jednog dana, ako preživim. Ništa me, osim smrti, neće spriječiti da se vratim u svoj grad.
Poslije ogorčenog otpora i odbrane skoro golorukih Jajčana, grad je pao. Ljudi su masovno izbjegli pred nadirućom srpskom vojskom. Tako sam se ja s mužem i djecom našla u Zenici. I moji roditelji su se smjestili u jednom selu u okolini Zenice. Moja strina je sa djecom uspjela da stigne u Francusku gdje ju je prihvatio njen brat koji je tamo dugo živio.
Nakon pada Jajca našli smo se sa Bravničanima koji su ostali u selu onog dana kada je Jajce blokirano. Oni su pušteni prilikom neke razmjene i stigli do Travnika .Tada smo saznali istinu o amidžinoj smrti.U Bravnicama se nalazila vojna komanda i mnogo srpskih vojnika. Stalno su patrolirali po selu i uznemiravali preostale muslimane. Premetali su im po kućama, pljačkali ih, odnosili namirnice i tražili „skrivene“ radio stanice. Od Muslimana koji su ostali u selu Ibrahim je bio među najmlađima. Jednog dana su opkolili kuće, pohapsili sve muškarce i zgurali ih sve u jedan zatvoreni kamion za prevoz kruha. S njima su bili i neki prebijeni mladići iz Šipova koji su se pokušali domoći Jajca, bježeći preko šuma. Odveženi su u Mrkonjić Grad, u neki zatvor gdje su ispitivani, maltletirani i primorani da stoje dignutih ruku dvadeset i četiri sata. Bez vode i hrane, padali su u nesvijest, ustajali pa sve tako iz početka. Sjedećeg dana, kad su već mislili da je gotovo sa njima, potrpali su ih opet u isti kamion i vratili nazad u Bravnice. Na povratku nije bilo onih momaka. Kad su stigli u selo pušteni su kući svi osim Ibrahima i još jednog mlađeg čovjeka. Odveli su ih u mlin, onaj isti u kojem mu je majka kruh zarađivala. Njih dvojicu su razdvojili u dvije prostorije i nastavili da ih ispituju i da ih tuku. Negdje u noći, kad su ih najzad ostavili na miru, onaj čovjek je čuo mog amidžu kako slabim glasom priziva svoju mrtvu majku. Sutradan su nastavili da ih tuku i negdje pred veče sve se utišalo.
Da bi sakrili strašno zlodjelo ubistva nevinog čovjeka smislili su podli plan. Tu noć su otišli u selo, probudili jednog amidžinog komšiju i rekli da pođe sa njima jer da treba Ibrahima dovesti sebi i paziti na njega. Zašto? Jer je navodno nije baš pri zdravoj pameti pa da ga pripazi dok ne bude bolje. Odveli su ga u betonski silos za žito gdje su našli obješeno tijelo mog amidže. „Ubio se“, rekli su. Sutradan mu je bila dženaza. Dok su ga ljudi spremali za ukop morali su makazama da režu jaknu i hlače sa njega. Nije bilo mjesta na njegovom tijelu bez modrice. Ono malo muškaraca muslimana mu je klanjalo dženazu iako nisu bili sigurni ni da li je bio vjernik. Nije moglo da naškodi a nisu ni znali kako bi drugačije. Iako se bravničko mezarje nalazi u sred sela i put prema srpskim kućama prolazi tik upored njega, tog dana ni jedan jedini komšija Srbin nije prošao tim putem. Kućama su išli zaobilaznim stazama. Niko od njih nije došao na dženazu, osim Suvade, mlade komšinice udate za Srbina iz sela.
Prošao je rat, vratili smo se kućama, kako smo i obećali. Preživjevši strahote bili smo spremni da započnemo novi život u našem gradu. Nisam se navikavala kad sam se vratila. Čovjek se ne može navikavati na svoje. Cijeli grad sam osjećala kao svoju kuću. Boljele su me praznine na mjestu na kojem je nekad stajala džamija Esme sultanije. Nije bilo ni pravoslavne crkve, a ni katoličke. Stotine kuća su spaljene i poravnate sa zemljom. Ali, najviše me je boljelo to što nema ljudi. Onih koji su poginuli, ubijeni, za koje se nije znalo ni jesu li živi ili mrtvi. Znala sam da se zgrade mogu opet napraviti, ali su ljudi kojih nema više zauvijek izgubljeni.
Iz izbjeglištva sam donijela svoj jedini ratni dobitak, svoju Jasminu, bebu koju sam rodila u Zenici. Sada sam imala troje predivne djece, muža, demobilisanog borca i ogromnu želju u duši – da ne dozvolim da ubiju učitelja u našoj porodici. Nismo imali gdje da živimo, nismo imali ni posao, ni školu za našu djecu. Nismo odustali. Počeli smo da radimo na pijaci, živjeli u rođakovoj kući i disali zrak rodnog kraja punim plućima bez obzira na sve.
Čim su se stekli uslovi, otišla sam u Banja Luku, digla svoj indeks s Pravnog fakulteta i otišla u Mostar da upišem Pedagošku akademiju. Zašto ne u Zenicu? Bilo mi je dosta Zenice do kraja života i nikad dobrovoljno ne bih tamo otišla. Tek kada sam ispunila formulare i platila školarinu, uhvatila me je panika. Pogledala sam studente oko sebe. Svima sam mati mogla da budem. „Šta učinih? Šta mi je ovo trebalo!?“, mislila sam u sebi. Ali već na drugom, trećem ispitu znala sam kolege sa moje grupe i svi smo bili na ti, bez obzira na razliku u godinama. Pomagali smo jedni drugima i dogovarali zajedničke izlaske na ispite jer nije bilo druge prilike da se vidimo. Neke od najboljih ljudi koje volim upoznala sam tada. Bila sam odličan student iako moje ocjene na ispitima nisu bile uvijek odlične. Sama činjenica što se nalazim tu bila je uspjeh – tako mi je rekao moj profesor matematike. Radost učenja nadvladavala je sve poteškoće na koje sam nailazila. Uživala sam skoro u svakom trenutku svog studiranja osim, možda u jednoj noći kada sam se prepala da ćemo svi izginuti u hercegovačkoj mećavi nadomak Livna.Sada sam profesor razredne nastave i, nećete vjerovati, radim kao učitelj u onoj istoj školi u kojoj je moj amidža počeo svoj radni vijek. Doduše, na posao, kolegica i ja, idemo autom. Izgrađen je put, asfaltiran i pun rupa ali upotrebljiv. Zimi, kad zavali snijeg i stegne mraz, idemo autom do pola brda a od pola pješice ili zovemo kojeg hrabrog taksistu. Škola je lijepa, čista i svi putevi prema gradu se i sada sastaju pored nje. U blizini škole se nalaze dvije, tri kuće i samo u jednoj se živi. Učenika je malo i za mene je svaki dragocjen. U svakom se paru očiju kriju neki budući svjetovi, nadam se bolji nego što je ovaj sad. Otkrila sam da sam i ja rođeni učitelj i da je ovo zvanje i izumljeno za ovakve kakva sam ja.
Moram još, na kraju, da kažem zašto sam bila ovako uporna i postala učitelj iako to nije bio moj životni plan. Nekad davno sam željela da postanem novinarka. Desila se ljubav, udala sam se i prestala sa studijem vjerujući da ću ipak jednog dana nastaviti. Otkud taj ogromni osjećaj duga u meni prema mom amidži? Znate, on je bio taj koji me je vodio doktoru i sipao mi kapi u uši dok je moj tata bio u vojsci. On je bio taj super heroj iz mog djetinjstva koji je smio uhvatiti zmiju golom rukom i koji me bacao u zrak dok sam ja vrištala što od straha, što od radosti. Najzad, on je bio taj koji me je naučio slova i dozvoljavao da čitam knjige iz njegove biblioteke iako sam bila malena i nisam sve razumjela. Samo na mene se nije ljutio kad bih slušala kako sprema ispit iz muzičkog i smijem mu se jer uopšte nije imao sluha. Ali je, zato, znao da crta bolje nego iko. Sve lijepo u mom životu počelo je sa njim i ako sam ja jedini njegov učenik koji je postao dobar čovjek, a nisam sigurno, zaslužio je da se njegovo ime ne zaboravi. Zato sam napisala ovu priču, kao zahvalu jednom velikom učitelju.