Seoske škole i seoski učitelji/ učiteljice

04.07.2019
Amira Omerović

Seoske škole i seoski učitelji/ učiteljice

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2019.

Nižu se godine, vraćaju sjećanja, redaju imena nova, sva lijepa i sva draga. Posao učiteljice, te male glavice, ta lijepa imena i svako ime jednu priču nosi. Negdje zastanem, preko nečeg pređem i tako se opet i opet sjetim ratnih godina. Teške godine.Teška sjećanja.ali ne želim pričati o ratu, teško bi bilo, želim ispričati jedno sjećanje iz tog vremena.

Sve je stalo. Sve veze su bile pokidane, pa opet pita svoj za svoga, nađe put i upita svoj za svoga.Na posao se išlo pješke. Prvo je prestao ići autobus, pa auto, sve stade, a na posao se ići mora. Bilo je pomalo čudno, žalosno pa i strašno kad ugledaš bijeli put ispred sebe,put koji vodi u selo do škole i onda kreneš pješke u društvu ili sam misleći o onima koje ostavljaš i onima koji te čekaju u seoskoj školi, o klupi prvoj, trećoj il petoj.

Ne znam u kojoj klupi je sjedila malena Melisa, ali znam da je njen poziv ostavio traga. U daleku zemlju sa tom djevojčicom otišao je rokovnik u kojem se nalazio broj telefona njene učiteljice. Premostila je sve tišine i sve daljine i sjetila se svoje učiteljice. Ponudila mi je garantno pismo da me odvede vani. Sjeti se svoj svoga, kažu u narodu, sjeti se... Ali za mene, mladu učiteljicu na selu, saznanje da moja učenica zove i pita za mene u vrijeme pokidanih veza budi posebne emocije, taj zvuk telefona odzvanjao je... Plakala sam. Plakali i moji sa mnom. Hvala ti hvala ti draga moja, garantno pismo meni, svojoj učiteljici...Sjeti se svoj svoga, mene se sjetila moja učenica. Probila se kroz vihor rata, kroz pokidane veze.. Ostati, raditi i voljeti. Bilo je to moje garantno pismo. Razred je okean ljubavi i znanja. Taj čarobni svijet beskrajne ljubavi i znanja tamo iza zatvorenih vrata u jednoj učionici, zaboraviš da li si u gradu ili na selu i kreneš od prve, treće ili pete klupe, a onda zastaneš kraj prve treće ili pete..

Nižu se godine, vraćaju sjećanja. Možda je davno i zaboravljen i izblijedio taj bijeli, prašnjavi seoski put koji se morao preći pješke, ali sjećanje na one zbog kojih se prelazi neće izblijediti nikada...