Seoske (područne) škole i seoske učiteljice/seoski učitelji

14.07.2019
Edina Međić

Seoske (područne) škole i seoske učiteljice/seoski učitelji

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2019.

U selo Ravna su slali samo najiskusnije vozače autobusa i učiteljice koje su tek počele raditi. Svi su govorili da tu živi poseban svijet, a ja im nisam vjerovala.

Svakog jutra, u pola šest, sa stanice je polazio prvi i najstariji autobus. Tresao se i brektao kao da će se svakog trenutka raspasti. Od te buke jedva sam čula riječi starog vozača: “Samo da nije oluja oborila koje stablo na put.“

Nedavno smo nas dvoje sjekli grane oborenog stabla da bismo mogli proći.

Ostavljamo grad u magli i penjemo se prema kraju gdje je sunce davno izašlo. Na uskom putu nema mimoilaženja, pa se nadamo da nećemo nikog sresti

prije rijetkih proširenja. S jedne strane mirno teče Bistrica, ništa veća od potoka. Zavarava nas pitomošću i ljepotom, a pri većem pljusku se pretvara u bujicu koja odnese sve sagrađene mostove. Krajolik se mijenja iza svake okuke, od velikih crnogoričnih šuma do krševitih predjela kao u Hercegovini. Voljela bih znati zašto selo nazvaše Ravna kad ništa ovdje ravno nije...

Poslije pola sata vožnje nisi više siguran da li su ti svi organi na svom mjestu.

Škola je smještena na brdu sa dvije učionice i malom zbornicom. Hakija je naložio „jutelovku“ i nestao. Vjerovatno je otišao namiriti stoku u štali.

Imam još sat vremena do početka nastave, pa otvaram svesku priprema za nastavu.

Svaki je list uredno presječen linijom na dva dijela-jedan za drugi, a drugi za četvrti razred. Svaki razred po svom planu, a sve uklopljeno u cjelinu. Napisano je detaljno sa zadacima i rješenjima, smjena individualnog i frontalnog rada.

Čitam stvarajući u glavi koncept za prvi čas. Pažnju mi privlači kretanje ispod prozora. Sićušna prilika Seide se približavala školi. Sva je umotana da joj samo oči vire. Ona pješači dva kilometra, ali nikad ne izostaje sa nastave. Najbolja je u drugom razredu, a već zna i ono što se uči u četvrtom. Tako je to u kombinovanom odjeljenju, ne mogu se djeca uključivati i isključivati kako to nama odgovara.

Ulazim u učionicu da naložim peć jer Hakije još nema i zatičem svoje vesele đake već spremne za čas. Nema kod njih jutarnje pospanosti.

Ramo, najradoznaliji od njih, me dočekuje pitanjem:

– Učiteljice, jeste li jutros čuli zavijanje vuka?

Mujo mu prije mene odgovara:

– Ma šta pričaš, znaš, učili smo da kod nas nema vukova! To ti Garu nisi nahranio, pa on zavija!

– Nije to ni vuk, ni Garo! To je Omer, Hasnin!-govori im Senada iz zadnje klupe.

Hakijina žena-Hakinca mi nije ispričala za Omera, a ona ima najbolje informacije o stanju u selu. Djeca mi, govoreći svi istovremeno, objasniše:

– Učiteljice, Omer je znate... Nešto mu nije u redu u glavi. Kad ga vidite, bježite što dalje... Nije on ni u školu išao... I mi svi bježimo od njega...Hoće i udariti...

Prekidam taj žamor i počinjem nastavu razmišljajući da li o tom dječaku trebam nekog obavjestiti. Možda ne znaju za njega...

Povlačim liniju na polovini zelene table. Drugom razredu, smještenom u redu bliže peći, pišem zadatke sabiranja i oduzimanja. Oni imaju „tihi rad“, dok sa četvrtim analiziram književni tekst Šukrije Pandže. Djeca čitaju, a ja se zapitah: “Kako li je njemu bilo raditi kao učitelju? Da li se osjećao kao ja, kao radio kome stalno mijenjaš stanice? Malo si u matematici drugog, malo u književnosti četvrtog razreda i sve tako naizmjenično. Onda isto tako sa drugim predmetima...“

Ne smijem sebi dozvoliti da mi koncentracija padne...

Sva sreća pa sam malom Smaji na papiru ispisala zadatke jer on ne može kao ostali. Još ne zna ni čitati. Za njega imam poseban plan iako se u sistemu vodi kao i svi ostali. Od kako s njim posebno radim, dosta je napredovao. Šetam među djecom, gledam šta su uradili i pomažem. Rahima je već sve uradila, pa joj dajem nove zadatke i ne primjećujem da se otvaraju vrata.

Odjednom,djeca skaču i bježe u najudaljeniji ugao učionice. Na vratima stoji kršan dječak, već momak, osmjehujući se. Ne poznajem ga, ali po reakciji djece shvatam da je to Omer. U mojoj glavi je hiljadu misli: “Veći je i jači od mene! Hakije još nema, a treba zaštititi djecu! Nisu me za ovo obučavali! Šta sad da radim?!“

Krajičkom oka primjetim da Omer stalno pogledava prema kredama u boji i

shvatim da je na nivou malog dječaka. Zgrabim krede sa stola i počnem ga dozivati, mamiti ga da izađe iz učionice.Važno je da ne naudi djeci! Uspijevam ga izvesti iz škole i dajem mu krede. Toliko im se obradovao...Dolazi i Hakija i vodi ga kući...Na moju sreću vrijeme je za odmor.

Pokušavam se smiriti u zbornici. Ne mogu ovakva pred djecu...Bože, gdje sam ja došla raditi!

Djeca su na velikom odmoru i posmatram ih kako vješto preskaču klupe koje nam je Hakija napravio za tjelesni. Nemamo nastavnih sredstava, pa se snalazimo kako znamo i umijemo. Uzalud je više pričati da se plan ne može realizovati sa tablom i kredom. Svi su jasni u jednom: “NPiP se mora realizovati u potpunosti i ništa ne smiješ mijenjati.“ A ja bih ga tako rado malo mijenjala, zastario je. Ovdje djeca sve znaju o njivi, šumi, livadi, a tako malo znaju o gradu, ustanovama...

Ali, ko sam ja da to govorim. Plan su pisali najveći stručnjaci...

Rumeni i veseli, moji đaci se vraćaju u skučeni prostor učionice i nastavljamo raditi. Dok jedni crtaju, drugi uče pjesmu iz muzičke kulture.Vole pjevati, pa školom odjekuje pjesma i zajednički smijeh. Preglasni su, ali ih puštam da se vesele. Otkrivaju mi da im je sad škola mnogo draža. Ne želim da ih ispitujem kako im je bilo prije jer me ispred vrata već čekaju Rahimini roditelji. U mislima im već objašnjavam koliko je važno da djevojčica nastavi školu, kad me pozva Refik iz zadnje klupe:

– Učiteljice, ja ne mogu s vama na ekskurziju!

Prvo sam pomislila da nemaju novca jer niko ne radi u porodici. Otac ponekad pomaže u sječi drva i od toga žive.

– Ne brini se, naći ćemo novac za sve đake-odgovorih mu bez razmišljanja.

– Ma, nije to! Mene niko nije nakumio, pa ne mogu ići nigdje!

Zbunjena sam tim riječima i djeca to vide. Objašnjavaju mi da dijete, dok ga neko ne nakumi ne može ići iz sela, pa tako moj desetogodišnji Refik nikad nije bio

ni kod doktora, ni u kinu, ni u gradu...Otkrivam da je daidža dobra osoba za nakumljivanje i obećavam da ću s njim razgovarati da taj problem riješimo...

Negdje memorišem da Hakincu ispitam da bih znala s kim razgovaram i koji pristup da izaberem...

Nastava je završena i svi mi obećavaju da će odmah uraditi zadaću, a ja znam da će prvo morati raditi šta roditelji narede.

Jedan takav roditelj me čeka u zbornici.Već sam shvatila da sa ovdašnjim ljudima moraš znati pričati, moraš biti veći “političar“ od njih. Vrijedni su to ljudi, rade od jutra do mraka, ali je malo obrazovanih. Teško ću ubijediti Rahiminog oca da djevojčica nastavi školu u gradu jer on već ima plan za nju od kojeg ne odustaje.

Uzalud objašnjavam da je osnovno obrazovanje obavezno jer je spreman plaćati kazne. Ubjeđujem ga da će sve knjige, pribor,autobus i hrana biti besplatni, ali on neće ničiju milostinju. Govorim mu da je njegovo dijete pravi dragulj, najbolji logičar, brzo pamti, može fakultet završiti, a on mi uzvraća da je ženi mjesto u kući.

Gledam Rahiminu mamu kako oborene glave sjedi na stolici. Riječ nije progovorila i shvatam da ga ništa što kažem neće ubijediti...

Toliko mi je teško da bih plakala pred njima. Ipak, sačekam da odu.

Hakinca me takvu nalazi i tješi riječima:

– Draga učiteljice, ne možeš ti njih sve promijeniti! Dosta si ti već učinila otkad si došla...

Žurno skupljam stvari da mi ne „pobjegne“ autobus jer onog uveče nekad ima, nekad nema. U autobusu me dočekuju stariji đaci i moje mjesto – prazno.

Dobra su to djeca. Slušam ih kako pjevaju:

“Sila masi daje ubrzanje, nastavnik I... hoće bolje znanje...“

Osmjehujem se gledajući kroz prozor. Još ima nade...

 

Selo Ravna se od tad promijenilo. Dobili su novi put i mostove. Škola je renovirana i bolje opremljena.Učiteljice i učitelji putuju svojim autima, ali djeca i dalje uče u kombinovanim odjeljenjima. Pamtim svakog svog đaka i svima govorim da sam tu „ispekla“ zanat učiteljice. Tu sam najviše naučila...

Sve poslije je bilo lakše.

Poslije dosta godina srela sam Seidu u gradskoj biblioteci. Završila je fakultet i radi za pripravnički ispit. Refik je postao vodoinstalater i svaki dan putuje na posao u grad. Od njih sam saznala da su svi završili srednju školu, osim Rahime. Nju su udali u susjedno selo i ima dvoje djece. Djeca su joj najbolja u školi baš kao što je i ona bila.