Zovem se Bašić Belma. Profesorica sam razredne nastave u OŠ “Isak Samokovlija, u samom centru Sarajeva.
Danas neću pisati o sebi nego o osobi zbog koje sam postala prosvjetni radnik. O osobi kojoj dugujem cijeli svoj život , a najmanje što mogu je da joj poklonim jednu priču.
Danas ću vam pisati o svojoj majci, učiteljici u penziji. Moja majka se zove Senija Vučijak. Rođena je 20.9.1945. godine. Izvela je i ispratila mnoge generacije. Čak su neki od njih sada moje radne kolegice.
Moja majka je radila u OŠ “Malta“, OŠ “Kovačići" (bivša OŠ “Bane Šurbat“) i u OŠ “Aleksa Šantić“.
Kao dijete često sam je gledala kako ispravlja radove, čita i slaže knjige. Onda bih odlazila u sobu i imitirala je. Kako sam odrastala sve više sam bila zainteresovana za taj posao. Često smo razgovarale. Kroz priče svoje majke shvatila sam da se na poslu svaki dan nasmije, a i ima novu, interesantnu priču za mene.
S uzbuđenjem jedva sam čekala da dođe s posla i priča mi dogodovštine njenih učenika, baš kao u bajci o Snježani i patuljcima. Međutim, kako sam odrastala više su me interesovali njeni prvi radni dani.
Moja majka je živjela na Baščaršiji a prvi posao je dobila u Trnovu, u Dejčićima. Tada je bila trudna. Svaki dan se vozila autobusom jedan dio puta, a drugi osam kilometara dug, morala je pješačiti. Bila je u osmom mjesecu trudnoće kada je dobila posao. Po snijegu, po kiši, gazila je moja majka, noseći mene sa sobom na posao. Kada bi došla u malu seosku školu, imala je vremena da prije nastave sjedne pored peći, odmori se, ugrije svoje promrzle noge i da osuši odjeću.
Kada bi napadao veći snijeg, ostajala bi gore i noćivala. Obezbijedili su joj sobu u kojoj bi prenoćila. Voljela je te seoske žene, koje bi uveče došle u njenu sobu, da joj prave društvo, da nije sama. Od plate je kupila radio da mogu slušati muziku u tim zimskim noćima. A te dobre, seoske ženice bile su oduševljene jer nikad prije nisu vidjele tako nešto. Znale su tako uz muziku i zaplesati. ponekad, kad bi ranije došla na posao, ponešto bi i skuhala. Jednog dana poželjela je napraviti pitu. Kada se ispekla ostavila je ispred škole, na jeden kamen da seohladi i pokrila krpom. Nakon izvjesnog vremena, vratila se da je uzme, podigla krpu a ispod nje je bila zmija. Prepala se i zovnula domara koji je dotrčao sa šipkom u ruci i ubio zmiju.
Mnogo je lijepih priča i dogodovština o radu na selu. Ne mogu se one sve ispričati u jednom tekstu ali sam izdvojila one, koje su meni bile najinteresantnije. Kasnije je moja majka prešla u OŠ “Aleksa Šantić“
Imala je mene, pa je htjela biti uz mene. S druge strane zamišljam kako je bio tužan rastanak sa selom i dobrim ljudima u njemu.
Moj prvi posao, bio je u Turskoj školi u kojoj me nisu osigurali godinu dana, iako imam dokaze za tu godinu. Bila sam prva bosanska učiteljica u toj školi.
S jedne steane ljudi dobrog srca a s druge bahatost stranca koji je došao u moj grad, nakon rata, i tek tako mi oduzeo godinu života, meni koji sam cijeli rat bila u Sarajevu. Svoju priču neću završiti ogorčenošću .
Ovu priču posvećujem svojoj majci, Seniji Vučijak i svoj djeci prosvjetnih radnika koji su primjer vidjeli u svojim roditeljima, i krenuli utabanom stazom prateći njihove tragove, i slušajući njihove priče. Igrajući se s kredom u ruci, rješavajući zadatke po unutrašnjoj strani vrata ormara jer mi ih je tako bilo najdraže rješavati. Mojim roditeljima nije bilo bitno hoću li oštetiti namještaj, nego da sam sretna i da učim. I učih majko...
U nekim, za mene malo težim uslovima, izađoh i na diplomsk... po drugi put...
I ti si došla... Kada su saopštili da sam diplomirala desetkom, tebi su krenule suze.
Gledala sam te. Snažnu si poruku poslala komisiji pa se injima zacakliše oči. Ono što sam željela postala sam... Profesorica razredne nastave... a desetka je za moju majku.
Desetka je za sve ono što je cijeli život činila i što još uvijek čini za mene, za ljubav i hrabrost.