Kada na društvenim mrežama naiđem na literarne konkurse, a vjerujem da ćete se složiti sa mnom u mišljenju da ih je sve više, uglavnom ih i ne otvaram. Zaobilazim ih već dobro uhodanim koracima i izbjegavam poprilično uvježbanim metodama. Ko i ne bi kad na dnu, u onom dijelu teksta konkursa koji često i ne pročitamo, a već u glavi imamo plan, teze, neke veoma inspirativne misli – bezosjećajno zabodu nož u leđa stavkom koja zahtijeva (pazite te drskosti!) da autori budu mlađi od one dobi u koju smo mi, zagriženi učesnici takvih konkursa, taman zakoračili?! I baš u trenucima kada nam srce uzbuđeno poskače u želji da te svoje osebujne, zrele, posebne, samo naše misli što prije izveze na papiru, pogodi nas hladan tuš. I to se ne dešava tako rijetko. Kao da su se organizatori literarnih konkursa urotili protiv nas, odlučni u podloj namjeri da nas revno podsjećaju na to kako se brojka rođendana sve brže primiče onoj koju smo zamišljali kao idealnu za sazrijevanje u pravog literatu. Upravo zbog toga lice mi je poprimilo nekakav kiselkast izraz tog dana kada sam na fb profilu drage prijateljice naišla na ovaj konkurs. Sasvim sigurno ga ne bih ni pogledala, a kamoli pročitala, da mi oči nisu zastale na, hm, veoma promišljeno i mudro istaknutom naslovu teme. E, već tu moje, kako mi napisa doktorica u dijagnozi, „sportsko srce“ (ah, ne radujte se i ne čestitajte mi na tome, nema to veze sa sportom, koliko god da ga volim/oL), poskoči kao ludo, sumanuto se zatrese, zatutnja mi u glavi kao da se sprema potres, blago rečeno. Malo je kazati da mi je u mislima nastao nesvakidašnji bururet. Ali, kako to obično biva, tekst konkursa pripremio mi je pljusku ondje gdje je nisam očekivala: ograničen broj karaktera, 15.000. I to još sa razmakom (a mogli ste biti bar malo velikodušniji pa taj razmak ne računati, al' hajde, nek vam bude, Školegijumovci jedni!) Pomislih: šta je 15.000 karaktera za priču o mojoj područnoj školi, o mojoj, najboljoj, učiteljici, kad se o njima može napisati i stotine hiljada karaktera, a da se priča ne završi?! Provjerila sam, za svaki slučaj, ima li donja granica, najmanji broj karaktera. Nema. A da ima, napisala bih veoma kratku priču. Glasila bi ovako: „Priča o mojoj područnoj školi je priča o mojoj učiteljici. A priča o mojoj učiteljici je priča o najboljoj učiteljici, priča o čistoj, bezuvjetnoj ljubavi. To je najljepša poezija mog i svačijeg djetinjstva.“ No, da ne bih zvučala previše filozofski (čitaj: da ne bih bila diskvalifikovana), odlučih da ispričam tu priču u nešto detaljnijoj varijanti, nevoljko prihvatajući to nes(p)retno ograničenje, misleći kako sam prava sretnica jer ovaj put barem niko ne čačka u moje godine. Znajući da će priča biti jednako radosna i žalosna, pripremila sam paketić maramica, prikopčala laptop na punjač i odlučno, iako pomalo nesigurnog, drhtavog koraka, zakopala pod površinu prašinom prekrivenih naslaga uspomena. Moja područna škola, ogranak OŠ “Vuk Karadžić“ bila je smještena pored glavne saobraćajnice što je povezivala dva grada na lijevoj obali plahovite Drine. Školsko dvorište nadnosilo se na samu cestu s njene lijeve strane, dok se na njenu desnu stranu gotovo nastavljala duga, prizemna zgrada sa nekoliko ulaznih vrata. Jedna od njih bila su po svemu drukčija od ostalih. Ispred njih je, po završetku nastave, svakodnevno, bez izuzetka, stajala jedna stara žena (mi smo je zvali baba jer se ona sama tako predstavljala pa je taj nadimak za nas bio njeno ime), držeći u starim, izboranim rukama bokal hladne vode i čašu spremnu da ugasi žeđ mališanima koji na stanici čekaju autobus i prekraćuju vrijeme igranjem klikera, šutiranjem lopte ili tada slavnom igrom „ide maca pored tebe“. Bokal se redovno praznio i potom hitro punio, a da starica nije skidala onaj blagi, široki osmijeh sa lica. Ne tako rijetko, znala je reći: “Ljubi te baba, kako si mi žedan/žedna.“, milujući naše razbarušene kosice staračkom rukom. Iako su otad prošle bar tri decenije, gotovo da joj se i glasa mogu sjetiti.(Neka je pokoj njenoj duši!) Na kraj te niske zgrade penjala se bogata zelena loza okićena grozdovima sočnog grožđa. Ispletena mreža loza nadnosila se nad bunar. Bunar je bio dio dvorišta iz kojeg je vodio zaseban ulaz u bočni dio zgrade. Ta vrata dobro sam poznavala jer me učiteljica često znala poslati na njih, da pokucam, ljubazno se izvinim i od mlade, hitre žene, koju smo oslovljavali sa Bela (sa dužinom na e) nešto zatražim što bi joj u tom momentu zatrebalo. Bile su to sitnice poput pregršti kafe, šećera. Bela je imala neobično ljupko lice i zvonki glas, pjevljiv i prepoznatljiv (kao da je Italijanka, pa bi joj ime Bela, sa kratkim e, baš pristajalo). Studenu vodu s tog bunara i debelu hladovinu ispod Belinog grožđa teško da iko može izbrisati iz sjećanja. Kad se pređe cesta, desno od školskog dvorišta, bila je trgovina, Zadruga. Nije bilo jednostavno ući u Zadrugu, makar da smo imali novac (što nije bilo tako često). Sićušni, uplašeni, ukočenog pogleda znali bismo viriti iznad pulta, jedva čujnim glasom tražeći od starog, krupnog čike s naočalama na pola nosa neku sitnicu. Obično su to bile Ribice, Smoki ili tada popularni sok Jupi, za koji se nekad štedilo cijelu sedmicu da bi se, ponosno, ispijao u dvorištu. Ponekad bi, na našu radost, iza pulta Zadruge bio nešto mlađi, ali mnogo blaži prema nama, sin starog trgovca, Stevo. Jednom mi je, ako se dobro sjećam, dao neku sitnicu iako nisam imala dovoljno novca, uz obavezu da mu taj iznos donesem drugi put. Sljedećeg dana nije ga bilo u Zadruzi, dug se potrošio, a kada sam ponovo skupila novac da vratim dug, ponovo ga nije bilo. I dan-danas osjećam grižnju savjesti jer mu taj dug nikad nisam vratila, iako se radilo o iznosu ekvivalentnim današnjih 10-20 pfeninga. Školsko dvorište bilo je uokvireno ogradom ofarbanom u neku anemičnu nijansu zelene boje. No, oni malo nestašniji uspjeli su da naprave prolaz u ogradi iz dvorišta prema autobuskoj stanici, u namjeri da svaki slobodan trenutak provedu u igranju loptom. Lijevom stranom dvorišta, iza ograde, spuštao se seoski put, a pored njega žuborio potočić. Bistar, čist, hladan, plahovit. Grgoljio je i pozivao u igru, avanturu. Nije samo jednom bio slučaj da neko upadne i smoči obuću, odjeću...Na svu sreću, nismo bili slabog imuniteta, pa niko nije zvao ni učiteljicu, a kamoli Hitnu pomoć. Stali bismo na neko mjesto gdje smo imali punu pažnju sunčevih zraka i tako se sušili, smijajući se vlastitom udesu. A tek koliko se jabuka, onih crvenih, sočnih, nakiselih, opralo u toj vodi i slasno pojelo dok se čekao autobus, neumorno pješačeći od škole do kuće, uz obavezno uljudno pozdravljanje svih prolaznika, posebno poljoprivrednika u vrtovima, na njivama, koji su zastajali u radu da bi, s punom pažnjom, čuli naše:“Dobar dan – sretan rad!“ Ugled cijele škole ovisio je o tome, ipak! Od glavne kapije do školske zgrade vodila je betonirana staza, s desne strane oivičena cvijećem. Iznad cvijeća se gordo uzdizala pravilno zasađena i održavana živica, nama znana kao živa ograda. Trebalo je završiti prvi, a možda i drugi razred da biste otkrili veliku, dobro čuvanu tajnu: živa ograda, ustvari, nije živa, samo se tako zove. Onda bi nastalo valjanje od smijeha pri pomisli na sve one suzne oči i previjanja od iznenadne stomakobolje kad bi trebalo otići po loptu kroz prolaz nastao iz istog razloga u zidu od žive ograde. Jer, iza nje, počinjala je oaza: velika travnata površina, čista, zelena, protkana humpicama cvijeća, zasađenog i poljskog – svakom na izbor. Ko bi mogao prebrojati narukvice i vjenčiće ispletene od tratinčica sićušnim dječijim prstićima, listove bokvice otrgnute da se obloži razbijeno koljeno, raskrvareno čelo, usna...Veliko,osunčano dvorište završavalo se tik ispred stepenica, njih nekoliko, koje su vodile na prostranu čistu površinu ispred velikih školskih vrata. Tu bi se, ispred naših zrikavih očiju, poredale dvije učiteljice i dva učitelja, kao kakve strašne vojskovođe, da osmotre jesu li svi razredi stali pod konac, dva po dva, i drže li se parovi za ruke. Obuća je morala biti čista, torbe, koliko god bile skromne, stare, otrcane, posuđene – morale su stajati ravno, kosa je morala biti lijepo počešljana, kikice simetrične, ruke čiste a nokti podrezani. Upinjali smo se da svakog od nas, ako je ispunio navedene zahtjeva, vide prvog, dok su oni pričali i smijali se i, nakon što posljednjim pogledom zaokruže dvorište kako bi se uvjerili da nigdje ne štrči ni jedan jedini papirić, sklanjali se da propuste uzdrhtala dječija lica. Ulazili smo tačno utvrđenim redom, odhukivali kad prođemo kroz vrata kao da je kontrola zbora u dvorištu najstrašniji dio dana i kao da nas u učionicama čeka čista radost, što i nije bilo daleko od istine. Školska zgrada bila je duga bijela jednospratnica, mjesto igre, radosti, suza, odrastanja. Djecu od 1. do 4. razreda osnovne škole podučavale su dvije učiteljice, Dara i Slobodanka, i dva učitelja: Ahmo i Milovan. Sve smo ih doživljavali isto, bojali se ako nas prekore, poštovali ih kako spada, ali za pravog sretnika važio je onaj koga je, kao mog mlađeg brata, učio učitelj Milovan. Ponekad je, taj dobri dragi starac, potpuno sijede kose, znao ulaziti u moj razred kada bi moja učiteljica, putujući iz Bijeljine, ponedjeljkom kasnila. Jedino je on tim blagim, toplim glasom uspijevao da u nama umiri radosno iščekivanje njenog dolaska. Ponekad bi se njih četvero okupili i zajedno ispijali jutarnju kafu. Pričali su, smijali se, a učiteljica Slobodanka, koja je učila mog starijeg brata, znala bi se nasloniti na klupu, zapaliti cigaretu i zapjevušiti. Nismo se tad bavili pravima djece, o čistoj okolini, o ugrožavanju zdrave životne sredine - nismo ni znali da imamo prava. Pisali smo, računali, smijali se i igrali. U desnom dijelu zgrade bio je stan u kojem je, od ponedjeljka do petka, stanovala moja učiteljica. Iako sam bila često povlaštena mogućnošću da uđem u taj stan, gdje bi me učiteljica poslala da joj nešto ponesem, da provjerim šta radi njen mali sinčić kojeg je dovodila sa sobom, ili da joj pomognem oko nečega (da, dobro ste pročitali!), izgleda tog stana danas se ne mogu sjetiti. No, njenog lica, svake linije na njemu, njenog glasa, njenog hoda...još uvijek se dobro sjećam. Moja učiteljica zvala se Dara. Sjećam se i njenog prezimena, imena njenih sinova pa i njihovog izgleda. Još uvijek pamtim njenu adresu u Bijeljini na koju sam joj „slala“ čestitke za praznike, koje niko nikada nije odnio u poštu jer sam ih sam pravila. Svake godine. Za vrijeme posljednjeg rata, nekoliko puta sam joj pisala preko Crvenog križa, ali odgovor nije stigao. Kasnije sam pomislila da je možda napustila zemlju, ili da su u Bijeljini preimenovali ime ulice, koja nosi ime jednog pisca, u neko drugo ime. Moja učiteljica bila je visoka,vitka i veoma lijepa. Uvijek lijepo, skladno obučena, često je nosila cipele visokih potpetica. U sjećanje mi najčešće isplivaju visoke, elegantne nanule od drveta, sa jarkocrvenim kožnim kaišem i velikim metalnim kopčama, u kojima je graciozno lelujala između klupa. Rijetko je mijenjala frizuru. Svijetlosmeđa kosa dosezala je do brade, ispod ušiju, ali uvijek počešljana tako da su se mogle vidjeti naušnice, često veličine dugmeta, okrugle, u boji odjeće koju je nosila tog dana. Ponekad bi otvorila veliki prozor, stala ispred njega i, pjevušeći, popravljala frizuru uvijek istim pokretima ruku. Gledali smo je zadivljeno: naša učiteljica bila je najljepša učiteljica na svijetu. Pogled joj je bio veseo, blag, topao, pun nekog nježnog saosjećanja. Zvonki glas djelovao je umirujuće. Ne sjećam se dana kad nije bila nasmiješena ili kad je povisila glas, bila ljuta.Od druge klupe do prozora do njene katedre bila je još samo jedna klupa, tako da sam je neumorno gledala, slušala, pratila, kao da je centar mog malog dječijeg svemira. Mislila sam, osjećala da i ona tako gleda mene. Ničim nije pokazivala da nije tako. Ono što drugi nisu mogli, ja sam mogla; ono što nisu smjeli pitati, ja sam smjela. Dopustila mi je da zavirim s onu stranu školskog Alkatraza, zvanog zbornica. Ne samo da zavirim, nego i da kratko boravim tamo, da hodam, trčim oko velikog stola, igrajući se sa njenim malim sinčićem Vesom (tako smo ga zvali), omiljenim među đacima. Bio je to moj prvi korak u svijet knjiga i biblioteka. Savim sam sigurna da mi je dala podstrek, upalila u meni baklju žeđi za znanjem, za čitanjem, knjigom. Ona je aplaudirala mojim prvim stihovima, oduševila se mojom pjesmom od 14 strofa u 4. razredu; zahvaljujući njoj, u 5. razredu doživjela sam prvih 5 minuta slave: moja pjesma objavljena je u školskom listu i o tome je prigodan govor održala nastavnica maternjeg jezika, a mjesecima pričao komšiluk. Možda sam, zbog nje i njene vjere u moj uspjeh, dok su tenkovi opkoljavali gradove i sela, u sklonište nosila ruksak pun knjiga i dvije sveske napisanih pjesama. Da joj ih jednom pokažem. Bez obzira na naš izgled, socijalni status, imena – sve nas je voljela, nas, seosku djecu, pazila nas, brinula i pitala za porodicu, bližnje. Neumorno je bodrila i brojala naše uspjehe. Voljela me tako bezuvjetno da se onaj osmijeh s lica i pogled razumijevanja nije ni na tren izgubio čak kad sam, nehotice, razbila divnu staklenu zdjelu od obojenog stakla, koju ja je bila osmomartovski poklon od jedne djevojčice. Rijeku mojih suza zaustavila je dodirom na kosi i zvonkim smijehom kakav je samo ona imala. Bila je toliko nesebična da je predložila da me, valjda zbog napredovanja, uspjeha, iz 3. upišu odmah u 5. razred, što su, na moju radost, odbili jer sam bila previše sićušna da me ubace među petaše. Moj otac, rođen kao najstarije dijete, rano ostao bez oca, već kao mladić krenuo je trbuhom za kruhom. Kasnije je dolazio samo vikendom, a majka je brinula o svemu što porodica zahtijeva. Ni jedno, ni drugo nisu stizali da se bave školskim obavezama ili uspjesima nas 4 djece. Motivacija nam je bila tek rečenica: “Sebi ćeš.“ Kao da je to znala, moja učiteljica pronosila je glas o nama po školi, po sjednicama, po komšiluku, a tada se uspjeh porodice mjerio uspjehom i odgojem djece. Doista nas je voljela, mene, koju je učila, a preko mene i moja 3 brata jer smo uglavnom bili spominjani kao nerazavojni, bistra, marljiva, odgojena R...... djeca. Voljela me baš kao onaj učitelj koji je najsretniji kada ga njegov učenik pretekne. Voljela me baš onako kao što danas, decenijama kasnije, ja volim svoje đake, posebno onda kada spoznam da su izrasli u velike, dobre, časne ljude. Nekada sam maštala da postanem doktor, pa novinar u ratnim zonama, ali sam postala učiteljica, danas profesorica u srednjoj školi. Duboko u sebi vjerujem da sam nesvjesno izabrala da koračam njenim putem, da podučavam osmijehom, blagošću, toplinom, saosjećanjem. Već dvije decenije tako. Možda sam na tragu da uspijem, ko zna. Hvala za sve, draga moja učiteljice! Voljela bih, neizmjerno, da Vas nekad negdje sretnem i čvrsto zagrlim. Vi biste shvatili zašto.
