Seoske (područne) škole i seoske učiteljice / seoski učitelji

04.07.2019
Teodora Vuković

Seoske (područne) škole i seoske učiteljice / seoski učitelji

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2019.

Bio jednom neki učitelj u jednom selu kod Foče, koji je obarao učenike u osnovnoj školi. Da, dobro ste čuli, u nižim razredima osnovne škole. Mudar neki čovjek bio. Rekli biste kako mudar kad nije znao naučiti djecu neko osnovno gradivo. Mudar u smislu da zadrži posao. Bio je seoski učitelj, a u selu bila samo tri đaka. On se plašio da ako ta tri đaka završe osnovnu školu, on neće imati koga da podučava i izgubiće posao. Tako je jednog đaka puštao, a ostalu dvojicu na godinu obarao. Dolazili roditelji, žalili se, govorili mu: “Pa kakav si ti to učitelj kad ne možeš tri đaka da obrazuješ?“ Ali ne vrijedi. Obori ih svake godine.

Jednog hladnog decembarskog jutra, dođoše ona tri učenika u školu, obrazi im crveni od hladnoće, noge promrzle, duvaju vreo zrak u šake, ne bi li se ugrijali. Sjede tako satima, ali učitelja nema. Zapadao neki snijeg, pa su mislili da nije mogao do škole. Živio je na nekom brdom, u trošnoj kućici, seljaci su govorili da bi je malo jači povjetarac oduvao. Nije tako danima dolazio u školu. Samo je poštar do njegove kuće dolazio, te razglasi selu da je učitelj umro. Čudan je osjećaj zavladao selom. Nije ni tuga, niti žal, već neka zabrinutost i zbunjenost. Roditelji onih učenika govorili su kako ga je stigla Božija kazna što je obarao učenike, te da je sam Bog morao umješati prste kako bi ispravio nepravdu.

Skupilo se naroda na groblju, došaptavaju se. Čekaju da dođe neko od učiteljove familije, ali niko da se pojavi. Stoje pored kapele i gledaju u nebo. Tog časa začu se učiteljevo posljednje zvono. Zvonar se za trenutak učini kao veličanstveni virtuoz rekvijema. Groblje jezivo zahuči kao putnički voz, a u njega se zauvijek ukrca učitelj. Zvono. Toliko ga je puta u životu čuo. Kao da mu je stalno diktiralo život, a on to nije ni primjetio. Koliko puta ga je samo pozvalo za školsku katedru i koliko mu je puta najavilo polazak domu. Opet je zazvonilo. Opet mu je nešto govorilo, ali ga po prvi put nije čuo... čuli su ga svi ostali. Tog hladnog, decembarskog dana, na katolički Božić, čula su se nebeska zvona. Zazvonila su za kraj časa. Za kraj životnog časa.

U trenutku osveštavanja groba, masi i grobu priđe neki mladić. Visok, crn, u zelenom kaputu. U ruci mu kožna torba, a na glavi šešir. Ljudi se međusobno gurkaju, došaptavaju, pitaju se ko li mu je ovaj. Da li je taj stari učitelj zaista imao nekoga.Opet se začuše zvona. Mladić skinu šešir, pogleda u svjetinu, te spusti pogled ka grobu i reče: „Zvona će još dugo hučati u školama, mnogim generacijama đaka i učitelja. I oni će im, kao i ovaj učitelj dugo godina služiti. Kroz škole će proći mnogo učitelja i odzvoniće mnogo zvona. Tako to valjda ide. Zvono prati svog učitelja.“

Prođe nekoliko dana od sahrane, prođe i Nova godina, pa i Božić, a onoj trojici đaka javiše da ponovo dođu u školu. Čitavo selo je samo iščekivalo njihov povratak kući iz škole, kako i i oni saznali kakav je to novi učitelj došao. U školi ih sačeka onaj mladić sa sahrane. Stajao je na vratima škole u istom onom zelenom kaputu i sa torbom u ruci. Đaci stadoše pred njega i pozdraviše ga, a on ih zagrli sve trojicu kao da ih poznaje godinama. Đaci zauzeše mjesta u klupama, a on čas započe pjesmom. Krenuše i oni sa njim da pjevaju, svi u glas, iz srce i duše. Pa pređoše na čitanje. Pa na sabiranje. Nastava se završi samo što je počela. Niko na sat ni da pogleda. Rastaše se i poželješe jedni drugima ugodan ostatak dana.

Đaci dođoše srećni kućama, a roditelji se ne mogoše čudu načuditi. Prije su ih prutom u školu tjerali, a sad i prije vremena u školu kreću. Dođe i kraj godine, a svi prođoše razred. Selo se počelo žaliti na novog učitelja. Kakav li je to učitelj kad tako lako djecu pušta u sljedeći razred. To mora da je neka neznalica. Svi se redom na učitelja žalili osim đaka i njihovih roditelja.

Sastaše se jednog dana seljaci da porazgovaraju o novom učitelju. Kako on to uči djecu i znali on išta. Nije da su to njihova djeca, ali mora se neki red poštovati. Čuveno je to selo. Dogovoriše se da izaberu jednog seljaka koji će da posjećuje školu i prati rad učitelja, a onda da o tome obavještava seljake.

I tako i bi. Dođe u školu seljak, za koga su smatrali da je među njima najučeniji, jer je imao čak četiri razreda škole. Učitelj ga dočeka sa osmijehom. Započeše oni čas ponovo sa pjesmom, a onaj seljak poče da se krsti. Krenuše da čitaju svjetsku poeziju, a ovaj poče da zapomaže. Izađe seljak iz učionice kukajući. Ode među seljake i obavjesti ih da učitelj samo pjeva i truje djecu. Umjesto da im prvo priča o narodnim pjesnicima, on se uhvatio za bjelosvjetske. Učitelj je bio na prilično lošem glasu.

Prođoše godine, a ona tri učenika završiše školu. Seljaci im se podsmijevali kako su završili školu za neznalice i kako sa tim znanjem ne mogu ni na njivu. Đaci ih poslušaše. Ne odoše na njivu, već čak u Beograd na visoke škole, kako su ih oni zvali. Učitelj je sve trojici nabavio stipendije i poslao ih u Beograd.

Selo uistinu nije imalo više djece koja bi pohađala školu. Međutim septembarskog jutra, ispred škole je u redu stajalo čak dvadesetoro djece. Što iz okolnih sela, što iz gradova. Pročulo se po okolini da u tom selu kao učitelj radi odličan predavač, čiji đaci idu čak u Beograd na dalje školovanje. Škola je ipak i dalje radila, a selo živnulo. Mnogi su prilazili onim seljacima i čestitali im kakvog su učitelja doveli, a oni pričali kako su od početka znali da je to pravi učitelj. Skupi se jednog dana i selo, pa dođe u školu. Stadoše svi ispred učitelja i uglas mu se izviniše. On reče da izvinjenje prihvata ukoliko će svako od njih do kraja godine pročitati jednu knjigu, a ukoliko ne umiju čitati, dolaziće poslije nastave u školu i on će svima čitati na glas. Seljaci uz malo negodovanja pristaše na nagodbu.

Dolazili su tako svako veče na grupno čitanje. Pročitaše jednu knjigu, pa se nekako navikoše da dolaženje, pa pročitaše i drugu i treću, pa četvrtu. Sve dok nisu pročitali čitavu seosku biblioteku. Bilo im nekako žao kad su pročitali sve knjige. Sviđalo im se to okupljanje i kako su oni to govorili seosko edukovanje.

Dođe u selo jednog dana pun kamion knjiga, stade pred školu, a dva čovjeka počeše da unose silne knjige u učionicu. Kad najzad sve unesoše, ostaviše ceduljicu na katedru. Na njoj je pisalo: „Dragi seljani, pošto smo čuli da ste sada veliki zaljubljenici u svjetsku poeziju, dostavljamo knjige sa zadovoljstvom. Drago nam je da najzad vidite kakvog učitelja imate, i to ne samo učitelja za đake, već i za vas, već osjedele. A vi, dragi učitelju, hvala vam na svemu. Na svakoj riječi, pjesmi i zagrljaju. Pamtimo sve i rado vas se sjetimo. Nastavite da oduševljavate svojim znanjem, da volite svojim srcem, zadivljujete svojim autoritetom i širite pjesmu i ljubav. Knjige su poklon od naše gimnazije, nadamo se da ćete ih čitati u sreći i miru. Nekadašnje propalice, a danas gimnazijski odlikaši, ali zauvijek vaši mali učenici.“