Bila jednom jedna učiteljica, koja je u naše selo došla sasvim slučajno i ostala u sjećanju.
Došla je u selo autobusom, dva dana pred početak školske godine. Smjestila se u školski stan koji se nalazio odmah uz školsku zgradu i bila glavna tema razgovora u svim seoskim kućama. Bila je drugačija od ostalih učiteljica koje su radile u našoj školi. Teško je definisati po čemu se razlikovala od ostalih ali jednostavno bila je drugačija. Doputovala s jednim većim koferom crvene boje. Kratko ošišanja, mršava, visoka, jednostavno obučena u farmerice i jednobojne majice, pretvarala se u učiteljicu oblačeći plavi mantil i stavljajući osmijeh na lice.
Na učiteljicino iznenađenje, na prvi roditeljski sastanak su došli očevi i majke zajedno, pa je učionica bila mala da primi sve prisutne od kojih su neki stajali sa strane želeći čuti šta učiteljica priča. Pričala je lijepo, staloženo i pametno. Predstavila se, rekla je naziv mjesta odakle je došla i da joj je čast da radi u našoj područnoj školi kao učiteljica. Rekla je da je u našem selu prvi put. Očekivala je da bude primljena u centralnu školu ali eto, raspoređena je u našu područnu školu i ona je prihvatila izazov. Objasnila je šta đake čeka u narednoj godini, rekla je da nije radila u kombinovaom odjeljenju ali da će se potruditi i raditi najbolje što može. Svi su joj povjerovali.
Nakon roditeljskog sastanka koji je bio najposjećeniji od kad je nova škola sa dvije učionice, zbornicom i velikim hodnikom napravljena, škola je bila mjesto koje su roditelji mnogo češće posjećivali.
Već prvi školski dan učiteljica je dala na znanje da je škola radno mjesto đaka. Dočekala je učenike pred vratima, obučena u plavi mantil na čijem je džepiću bilo izvezeno njeno ime, Edita. Prvačićima kojih je bilo tek osam, poklonila je majice plave boje, a trećašima knjigu školske lektire, svima istu.
Učenici trećeg razreda bili su zbunjeni izgledom učionice. Novi namještaj i stolarija bili su nešto na sto su se navikli ali učionica je sada izgledala drugačije. Na zidovima su bili posteri na kojima se se nalazili sadržaji koje su učili ili će učiti: abeceda, azbuka, tablica množenja i dijeljenja, plakat na kojem je djevojčica držala dva balona. U plavom balonu su bila imena prvačića, a u crvenom imena trećaša. Na stolu je ispred svakog učenika stajao kolaž papir i prvi zadatak.Na kolaž papiru trebalo je nacrtati obrise svoje ruke, izrezati i zalijepiti na hamer papir koji je stajao na tabli. Zajedno su tog prvog dana donijeli pravila razreda, ponovili riječi đačke zakletve i obavezali se da će učiti i biti vrijedni đaci.
Učiteljica Edita je tog prvog dana sve đake zamolila da budu uvijek iskreni i da drže datu riječ. Naglasila je da je jedan razred isto kao i fudbalski tim, koji, ako igra zajedno i uigrano postaje dobar i daje rezultate.Od prvog dana svi su vrijedno radili.
Polovinom septembra predložila je da se oformi folklorna sekcija. Uključila je i učenike drugog i četvrtog razreda koje je učila učiteljica Senada. Svake srijede imali su sekciju na kojoj su učili korake. Na probama je bilo dosta smijeha i zadirkivanja. Učiteljica se zarazno smijala, a sa njom i svi ostali. Često su se stariji domar i njegova žena, koji su posmatrali dok djeca igraju, znali uhvatiti u kolo s djecom da im “pokazu” kako se igra kolo. Tad bi nastala vriska i smijeh i svi su se osjećali kao velika vesela porodica.
Prvačići su na probama zaboravljali koja je desna, a koja lijeva noga pa je učiteljica kredom pisala x na desnoj cipeli, kako bi učenici manje griješili.
Odmah u septembru svako dijete je imalo zadatak da donese u školu po jednu saksiju cvijeća. Svako je imao zadatak da brine o svom cvijetu. Ubrzo je učionica postala živa i zelena. Učiteljica je donijela bonsai koji je često podrezivala i oblikovala.
Svaki učenik trećeg razreda imao je zadatak da u septembru pročita knjigu koju mu je učiteljica poklonila. Nisu svi tu vijest radosno dočekali, ali lektira se morala pročitati. Nakon prve lektire, ložač je svakog mjeseca odlazio u centralnu školu i donosio 11 novih naslova, koje su imali zadatak pročitati.
Časove je često držala u prirodi. Učenici su brali jabuke i kruške u školskom voćnjaku,a domar ih je kasnije djeci dijelio za užinu na velikom odmoru. Sva djeca su jela voće koje su sama ubrala. Svi su imali i u svojim voćnjacima voće ali ovo koje su brali sa učiteljicom Editom bilo je posebno. Niko nije odbijao zdrav obrok.
S početkom proljeća učiteljica Edita je osmislila akciju uređenja školskog dvorišta. Akciji su se odazvali i roditelji. Ispod školskih prozora iskopane su lijehe u koje je posađeno sezonsko cvijeće, kraj školske staze posađene su kadifice. Postavljen je stol i klupa za sjedenje pred školskim ulazom. Djeca su oblikovala vrstu i sva drva koja je ložac iscijepao ubacili su, dodajući jedni drugima u školski podrum.
Jedne srijede, nenajavljen, banuo je u školu direktor. Muzika je bila glasna, djeca u kolu zaposlena, a učiteljica Edita u sredini kola, davala je ritam defom. Bio je iznenađen izgledom školskog dvorišta ali i onim što su djeca vježbala.Tog dana učiteljica je rekla direktoru da je namjeravala napraviti jednu priredbu za roditelje, kako bi djeca pokazala šta su sve naučila i uradila. Ideja se direktoru svidjela, pa je direktor iznio ideju da škola nabavi djeci opremu za folklor. Ubrzo je folklorna oprema stigla kao i poziv da djeca predstavljaju školu na općinskom takmičenju iz folklora.Roditelji su bili uzbuđeni isto kao i djeca. Na dan nastupa pred školu je došao autobus. Obučeni u narodne nošnje i spremni da odigraju splet od tri narodna kola učenici male područne škole krenuli su s učiteljicom u grad. Bio je to prvi nastup tridesetosmočlane ekipe djece iz područne škole. Roditelji i direktor su bili u publici. Trema je bila prisutna i kod učiteljice i kod učenika. Na prve taktove kola trema je nestala, a djeca su odigrala kolo najbolje do tad. Gromoglasan aplauz se prolomio salom. Taj dan se u selu prepričavao mjesecima. Djeca su osvojila treće mjesto. Diploma koju su dobili, dobila je počasno mjesto u školskom hodniku.
Učeničke likovne i literarne radove učiteljica Edita je slala u dječije časopise, pa je svakog mjeseca nečiji rad bio objavljen ili nagrađen knjigom, što je motiviralo i ostale da se više trude. Na općinskom takmičenju dva učenika trećeg razreda su osvojila prvo i treće mjesto na literarnom takmičenju, a drugo mjesto osvojio je likovni rad učenika prvog razreda. Učiteljica je bila ponosna na svoje đake.
Nakon završene nastave djeca su se pitala šta radi učiteljica kad ostane sama. Nekad bi se vraćali do škole i provirivali kroz vrata da vide šta radi učiteljica. Pisala je pripreme, dnevnik, zalijevala cvijeće, čitala, razgovarala sa čistačicom,pričala sa učiteljicom Senadom ili je išla u šetnju selom. Kad je učiteljica šetala uvijek bi išla do kraja sela. Na prostranoj livadi bi ubrala buket poljskog cvijeća i sa buketom u ruci se uvijek polako vraćala u školu.Uvijek bi joj se neko pridružio i pravio joj društvo.
Bližio je polako kraj školske godine i raspust koji su i učenici i učiteljica s nestrpljenjem čekali. Zadnji dan škole učiteljica se pozdravila s učenicima i poželjela im lijep odmor. Kraj škole su proslavili uz pjesmu i ples. Učiteljica je otišla na zasluženi odmor, istim onim autobusom kojim je i došla u selo.Ispratili su je domar, njegova žena i djeca iz razreda. Početak naredne školske godine obilježila je vijest da je učiteljica Edita dobila posao u mjestu u kojem živi. U školu je došao novi učitelj.
Prošlo je od tada gotovo dvadeset godina. U školi su se periodično godinama mijenjale učiteljice, sve dok područna škola prošle godine nije zatvorena jer je ostala bez đaka.
Svih tih godina učiteljica se redovito svake godine javljala i čestitala praznike domaru i njegovoj ženi i ostala iznenađena kad su joj rekli da u školskom hodniku, zatvorene škole, još uvijek stoje uokvirene diplome kao sjećanje na dane koje je provela s njima.