Kratkim koracima, polahko je koračala starom oštećenom kaldrmom. Pazila je na svaki korak, ne bi li sačuvala nove lakovane cipele od vodenkastog blata. Nježno sićušno tijelo promicalo je vlažnim lelujavim prizorom, a ružičasta cvijetna haljina na njoj, nježno i sporo je poigravala kroz kišom okupano selo. Rukama je obgrlila debelu plavu svesku na prsima i zajedno sa krajevima svog smeđeg vunenog džemperka štitila se od hladnog oktobarkog jutra. Uvojci smeđe kose nestašno su joj se poigravali oko lica sa kojeg su provirivale tajnovite plave oči. Kad bi je neko sreo, prije bi pomislio da je to kakav djevojčurak, nego li učiteljica, koja će za koji čas stići pred omalenu kamenu školu sa trošnim i oronulim drvenim prozorima.
Meliha je bila jedino dijete, od njih osmero, koje je zaviršilo školu, dok su joj preostala braća i sestre ostali da rade kod oca na imanju. Učiteljsku školu je završila stanujući kod rođaka u gradu,pomagala je i njemu, oko svega, pomagala je i ocu kad bi za ferje išla kući. Ništa joj nije bilo teško, a... učiti je znala i do kasno u noć, dok je cijela ulica spokojno spavala i ma koliko umorna bila, nikada nije osjećala ni trunku kolebanja da završi baš-učiteljsku školu.
Znala je Meliha veličanstvenu ulogu učiteljice, znala je jer je baš njena učiteljica bila to ohrabrujuće svjetlo koje joj je noćima davalo snagu, dok bi premorena satima učila iz starih debelih knjiga. Znala je da bi ona sada žurila ko zna kome i ko zna kojom kaldrmom, da je svjetlo iz očiju njene učiteljice nije dovelo baš na ovu, staru i oronulu koja vodi prema omalenoj kamenoj školi.
Jedva je čekala da vidi ozarena dječija lica prepuna iskrenih osmijeha, da ih pomiluje brižnim pogledom. Znala je Meliha koliko snage može jedan jedini pogled uliti u drhtavo dječije srce, da taj jedan pogled može poslati silnu vojsku spremnu i za najteže borbe. Znala je...
Znala je i da Jusuf, dječak bez majke, više nego ijedno drugo dijete željno čeka njenu ruku da ga pomiluje po kuštravoj kosici. Željan svega... a najviše željan učiteljicinog toplog pogleda. Zbog Jusufa i Jusufu sličnima, Meliha je uživala u svakom svom danu radeći kao učiteljica. I nije žalila ni za čim, bila je sretna, presretna. I znala je Meliha da će i najmanja iskrica njenog toplog pogleda ostati duboko u srcima njenih učenika za cijeli život.