Kao i svih predhodnih, poslijeratnih, godina i te 2004. godine sam bila pozvana na teferić u Preočicu, selo u kojem sam boravila za vrijeme rata. Moje drage kolegice, sada već dobre prijateljice me nisu trebale mnogo nagovarati. Za to selo me vežu mnoge lijepe uspomene. Tri godine provedene u Preočici ću pamtiti po gostoljubivim i srdačnim ljudima koji su u to nesretno vrijeme raširenih ruku prihvatili moju porodicu i mene onda kada nam je bilo najteže. Situacija u kojoj smo se mi prognanici našli bila bi nepodnošljiva da nije bilo pomoći ljudi koje već odavno nazivam pravim prijateljima. Glad, smrt dragih osoba na tamo nekim ratištima, neprekidni strah i čežnju za rodnom grudom uveliko su olakšali dobri ljudi koji su s nama dijelili posljednju koru hljeba.
Posljednja je nedjelja u augustu. Teferič, lijepo vrijeme te bogat kulturno-zabavni program izmamili su moje prijateljice i mene na „zborno mjesto“, kako su one nazivale prostor ispred škole na kojem se održavao program. Gurajući se kroz mnoštvo poznatih lica i ruku koje su mi mahale i pozdravljale me, stigle smo u školsko dvorište.
Čim sam zakoračila pred ulaz u školu primijetila sam koliko se sve izmijenilo. Škola je odjenula novo ruho, imala je novu fasadu i još jedan dozidan sprat, a i ulaz je bio potpuno drugačiji. Nije bila ni nalik na onu školu u kojoj sam ja počela raditi kao učiteljica sa nepunih dvadeset godina.
Sjećanja na moje prve učiteljske dane su navirala, i vratile me na sami početak. Te 1994. godine, moj otac je počeo raditi sa djecom u podrumu jedne kuće. Brzo se to pročulo pa su na nastavu počela dolaziti i djeca iz susjednih sela.Uvidjevši da se broj đaka svakodnovno povećava nastavnik Halil je pozvao nas tri i zamolio nas da radimo kao učiteljice. Nije trebao mnogo da nas ubjeđuje. Nastava se iz podruma premjestila u školsku zgradu. Za par dana smo počele raditi, a za par mjeseci smo se upisale na Pedagošku akademiju u Zenici. Školu smo dijelili sa vojskom pa smo umjesto plate dobijali po jedan vojnički obrok.
Kroz glavu su mi se nizale slike iz tih godina kada smo krede i spužve čuvali kao oči u glavi. Đaci su pisali u sveskama koje su već jednom bile ispisane, a roditelji su se trudili da dobro izbrišu tragove pisanja. Ponekad smo i dobijali neke tanke sveščice koje smo mogli ispisati za tri dana, a olovke smo čuvali i trošili sve do gumice, sve dok smo ih mogli zašiljiti i držati prstima pa dok ne pođu ispadati.
Sjećanja su mi prekidali zagrljaji djevojaka i mladića koji su me srdačno pozdravljali. Neke od njih sam prepoznala po osmijehu, neke po kosi, neke po hodu, a za par njih sam morala pitati svoje prijateljice.
„Jesi li vidjela kako je Hatka porasla,prava ljepotica?“, upozoravala me Ferida pokazujući prema vitkoj plavuši koja nam se smješkala i veselo mahala.
„Znaš li da se Emir oženio?“, upitale me je Fikreta.
„Bože,koliko su ta djeca porasla“, pomislih u sebi. Čudeći se i komentarišući te svoje đake, svoju prvu generaciju, nisam ni primijetila mladića koji mi je pružao ruku.
„Pa naravno da smo porasli, prošlo je deset godina od onog dana kada smo vas ispratili, kada ste otišli svojoj kući!“
„Kako ste učiteljice?“, upitao je smiješeći se.
„Dobro sam, hvala, a kako si ti...“, zastade mi riječ u grlu.
Bilo mi je neprijatno, nisam mogla prepoznati mladića koji je stajao ispred mene. Primijetivši moju zbunjenost, glasno se nasmija i upita: „Pa zar ste vi učiteljice mene zaboravili ?“ „To sam ja, Islam!“
Tek kada sam ga dobro pogledala primijetila sam da mu oči još uvijek nemaju zajednički smjer gledanja. Često sam sa njegovim ocem razgovarala o korektivnim naočalama koje mu zbog oskudice nije mogao priuštiti. Taj nedostatak nikako nije mogao umanjiti ljepotu njegovih očiju niti sakriti radoznalost koja je iz njih virila.
„Pa to si ti Islame!“ „Kako si?“ „Šta radiš?“ „Čime se baviš?“ „Koju si školu završio?“, osula sam ga pitanjima netrpljivo očekujući odgovore.
Opet se slatko nasmijao, provukao rukom kroz friško namještenu frizuru gotovo na isti način kao i prije deset godina.
„Znate vi učiteljice da ja nisam neki čovjek od nauke, nisam završio školu, bavim se uzgojem i preprodajom stoke.“
„Ja sam, što bi Preočani rekli, pravi švercer.“
„Pa dobro,bitno je da radiš.“
„Da li je to dobar posao,može li se od toga živjeti?“
„Naravno da može, ko je vrijedan i hoće da radi, bogme dobro i zaradi!“ „Ja sam prezadovoljan!“
Naš razgovor prekinuše mladići koji su dozivali Islama i mahali mu da krene prema njima.
Na rastanku Islam mi pruži ruku i kroz osmijeh mi reče:
„Učiteljice,ako možete dođite danas na stadion,moj bik će se boriti u prvoj borbi?“ „Ako pobijedi,ja častim!“
„A ako ne pobijedi?“
„Zna mu se,sudžuka!“, doviknu Islam i izgubi se u masi koja se kretala prema stadionu.
Kada sam ga izgubila iz vida sjetih se da mi je još kao drugačić rekao da će biti švercer.
Svi đaci su veoma brzo savladali tablicu množenja, a Islamu to i nije baš išlo od ruke. Kao i svaka učiteljica, ja izokola počela da ga nagovaram i da ga uvjeravam koliko je važno da nauči tablicu množenja.
„Islame, šta želiš posati kada poraasteš?“, pođoh ga ubjeđivati nakon mnogo bezupješnih pokušaja savladavanja tablice množenja.
„Švercer!“, ispali on kao iz topa.
„Čuj švercer!“ „A kako misliš postati švercer, a ne znaš tablicu množenja, prevarit će te neko?“
„I moj babo ne zna tablicu, a bogme je dobar švercer!“, pokopa Islam sve moje pedagoške metode.
Bili smo uporni i odlučni pa je tablica uspješno savladana u trećem razredu.
Rado se sjećam još jednog doživljaja vezanog za Islama koji je ostao duboko urezan u moje sjećanje.
Islam je tada bio drugi razred, a ja učiteljica početnica koja se u onim oskudnim vremenima trudila da sve odradi onako kako treba. Možda sam bila previše opterećena u želji da đacima pružim ono najbolje jer su oni to tražili. Svakodnevno sam se hvatala u koštac sa novim situacijama i snalazila na sve moguće načine.
Na času likovne kulture imali smo temu da nacrtamo omiljenu životinju. Razgovarala sam sa đacima koja im je životinja najdraža i zbog čega. Bilo je tu svakojakih odgovora. Počele su da se nižu priče o domaćim životinjama: krava, koza, ovca,konj... Mene je već lagano počela hvatati panika. Onda je Hasiba spomenula slona. Poslije slona situacija je naglo počela izmicati kontroli. Sada su tu:majmun, žirafa, tigar, kralj životinja... Sve je to bilo super, ali nijednu od spomenutih ja nisam znala nacrtati da se ne obrukam. Onako zbunjena i u nekom očekivanju „pogodne“ životinje pogledom sam tražila pomoć i nadala se da će neko da predloži životinju koja je malkice jednostavnija, mada ni sama nisam imala predstavu koja bi to životinja mogla da bude. Odjednom ugledah kako mi iz posljednje klupe jedna ručica nestrpljivi maše.
„Belma,ti si mi posljednja nada!“, pomislih i prozvah je.
„Moja omiljena životinja je leptir“, reče ona sva važna.
„Leptir“, ponovih ja, „a zašto?“ Kako sam samo odahnula, ogroman teret mi je pao sa srca. Odmah sam pripremila krede u boji, za koje ni dan danas ne znam odkud mi.
„Leptir je lijep i ima prelijepa šarena krila“, zacvrkuta Belma. „Hoćemo li crtati leptira?“, povikaše oduševljeno đaci.
„Naravno da hoćemo“, obradovah se ja i u mislima zagrlih Belmu. „Hvala ti Belma do neba!“, pomislila sam u sebi i počela crtati.
Poseban i neobičan oblik krila sam crtala sa velikim zadovoljstvom i to preko cijele table. Kada sam ga lijepo obojila prošetala sam do vrata odakle sam se divila svom „umjetničkom djelu“. Đaci su sve to posmatrali i častili mog leptira raznim komplimentima. Odjednom primjetih da Islam drži visoko podignutu ruku.
„Reci Islame“, prozvah ga.
„A učiteljice, boga ti, šta ti je to?“, upita upirući prstom u mog leptira.
„A ja tebe Islame,pa to je leptir“, vidno iznervirana spasi me opet Belma.
Riječima je teško opisati kako sam se osjećala. Obuze me neki stid, krv mi jurnu u obraze i osjetih da gore. Bacih pogled na leptira, a on kao da zamahnu krilima. Nisam se ni oporavila od prvog šoka kada je uslijedio i drugi, još gori.
Upirući jednom rukom u mene, a drugom u mog leptira, javi se opet Islam, ali ovaj put sa konkretnim prijedlogom.
„To ti leptir, ma biži bona, briši to dok ti nije neko vidio!“
„Ako neko naiđe ispod prozora...“, odmahnu glavom i nastavi crtati.
Ovaj komentar u meni izazva salvu različitih osjećanja. Prvo sam bila iznenađena, pa uvrijeđena, a onda sam se glasno nasmijala. Morala sam spasiti one mrvice dostojanstva što su mi ostale, morala sam brzo reagovati dok su me ostali đaci podržavali uz glasne komentare.
„Ovaj Islam je baš čudan!“
„Baš je lijep leptir.“ „Ja ljepšeg leptira nikad nisam vidjela.“
Đaci su se svojski trudili da mi olakšaju novonastalu situaciju, dok sam se ja pokušavala uozbiljiti i pronaći odgovarajuće rješenje.
„Pa dobro Islame, hajde sada ti nama nacrtaj ljepšeg“, zamolila sam ga i sjela pored njega da mu dajem upute.
Zbog oštećenog vida, Islam nije mogao baš najbolje spojiti linije, a i bojenje mu je nije bilo jača strana. Malo sam mu i ja pomogla pa je završio prilično brzo.
„Evo ga učiteljice, završio sam“, viknuo je pobjedonosno pokazujući cijelom razredu svoj crtež.
„E da znaš da je učiteljicin ljepši“, opet se javi moja spasiteljica Belma.
„Bona Belma, makar, vidi ga samo što ne poleti, a ona bi to morala malo bolje!.“ „ Pa ona je učiteljica!“
Mislim da sam se tada nasmijala najiskrenije, najglasnije, onako iz dna duše. Zazvonilo je zvono za kraj časa, spas u pravi čas. Ja sam zagrlila Islama i preko cijelog lista napisala veliku peticu, a do zbornice me ispratio gromoglasan aplauz i žamor đaka koji su čestitali ponosnom umjetniku.
Svi u zbornici su se od srca nasmijali kada sam im ispričala šta se desilo. I danas se svi nasmiju kada im ispričam kako su iskreni i dobri bili đaci moje prve generacije, mojih prvih četrdeset i dvoje radoznalih i znanja željnih đaka.
Često se sjetim Islama i znam da i dobar učitelj čitav život uči, a mnogo toga nauči i od svojih đaka. Poslije leptira za svaki čas likovne kulture se dobro pripremim i vježbam crtanje, kako se ne bih brukala. Islam mi je pomogao da shvatim kako se radom i trudom uvijek može postići više i bolje nego što možemo zamisliti. Svaki čovjek ima svoj cilj, a njegov cilj je bio da bude švercer. Svoj cilj Islam je i ostvario. Postao je vrijedan čovjek, čovjek koji je svojoj porodici obezbijedio dobar život. Većina ljudi tek poslije srednje škole donosi odluku o životnom pozivu. Islam je jedan od rijetkih ljudi koji je već u drugom razredu znao šta će raditi kada odraste. Te godine kada je Islam pohađao drugi razred i ja sam pronašla sebe i odlučila da postanem učiteljica.
Sjećanja mi još jednom prekide negodovanje mase koja je sa oduševljenjem posmatrala bodnju bikova. Vidjela sam Islama kako izvodi bika iz arene, a po njegovom izrazu lica zaključila sam da je bik izgubio.
„Drugi put će pobijediti“, dobacih mu kroz masu.
„A, nema drugi put, učiteljice!“ „Njegovo se zna, sudžuka!“ „Ono za piće vrijedi,nema veze što je izgubio.“
Popili smo kafu, razgovarali o školi, životu, djevojkama... Iznenadio me zdravim pogledom na život, planovima, elanom i odlučnošću da ostvari sve ono što je zacrtao. Bila sam sretna što sam bila bar mali dio njegovog odrastanja i nadajući se da sam bar malo utjecala na to da postane onakav kakav jeste, da postane dobar čovjek.
Par godina poslije našeg susreta su mi prijateljice javile da je Islam poginuo i to u minskom polju.Bilo mi je žao njegove mladosti. Imao je toliko planova koje nije stigao ostvariti zbog tamo nekog rata koji nikom ništa dobro nije donio. Plakala sam, bilo mi je teško jer je on bio veoma važan faktor koji je odredio u kojem smjeru će ići moj život. On me je usmjerio prema učiteljskom pozivu zbog čega ću mu biti zahvalna do kraja života.
Sada znam da je Islam bio poput leptira. Od gusjenice se razvio u prelijepog mladića. Velikim srcem, ljepotom i dobrotom svoje duše je sviju oko sebe činio sretnima baš kao što to leptirovi rade. Živio je kratko, ali onako kako je on želio i uživao je u svakom trenutku svoga života, znatiželjan, razigran i sretan baš kao leptir.